Jordi Savall i Hespèrion XXI

 

U Grazu u dvorani Helmut List Halle u subotu 19. 7. u 19 sati koncert je održao Jordi Savall, uz ansambl Hespèrion XXI, u sklopu programa festivala Styriarte 2025. Helmut List Halle je tvornička hala austrijskog industrijalca, 2002. godine pretvorena u dvoranu za koncerte, izložbe i događanja. Resi je odlična akustika.

Nema ljubitelja rane glazbe kojemu nije poznato ime Jordija Savalla, kao što ne postoji nagrada koju Savall nije osvojio tijekom svoje duge međunarodne karijere. Kad se spomene instrument viola da gamba, prvo ime koje vam padne na pamet je upravo Jordi Savall. Smatra ga se jednim od najboljih gambista na svijetu. Jordi Savall jedna je od najsvestranijih glazbenih osobnosti svoje generacije. Više od pedeset godina spašava glazbene dragulje iz tame zanemarivanja i zaborava te ih vraća svima na uživanje. Kao neumorni istraživač rane glazbe, interpretira i izvodi repertoar i kao gambist i kao dirigent. Njegove aktivnosti kao koncertnog izvođača, učitelja, istraživača i kreatora novih glazbenih i kulturnih projekata učinile su ga vodećom osobom u ponovnom vrednovanju povijesne glazbe.

Hespèrion XXI je međunarodni ansambl za ranu glazbu, sastavljen od glazbenika  profesionalaca  iz svih dijelova svijeta. Predan je izvornom duhu svog repertoara koji čine glazbena djela od srednjeg vijeka do baroka, a korištenjem originalnih instrumenata svojoj publici nudi zvukovnu estetiku tog vremena. Ansambl su 1974. osnovali gambist i umjetnički voditelj Jordi Savall, njegova supruga sopranistica Montserrat Figueras, flautist Lorenzo Alpert, te još jedan gigant - lutnjist Hopkinson Smith.

Ansambl koji je nastupio na koncertu bio je sastavljen od pet gambi, lutnje, te sopranistice i kontratenora.

Hespèrion XXI:

Elionor Martínez, sopran

William Shelton, kontratenor

Lixsania Fernández, tenorgamba

Layal Ramadan, basgamba

Philippe Pierlot, basgamba

Xavier Puertas, consortbas

Josep Maria Martí, lutnja

Jordi Savall, altgamba i vodstvo

Sopranistica Elionor Martínez redovito surađuje s Jordijem Savallom. Kontratenor William Shelton je studirao pjevanje, rog i orgulje. Osim ovog sveobuhvatnog glazbenog obrazovanja i međunarodne pjevačke karijere, on je i čudo od djeteta te ima i diplomu iz fizike i kemije.

Repertoar je bio sastavljen od engleske glazbe iz vremena Tudora. To je glazba koja je oduševila kraljicu Elizabetu I. Klasični instrument za englesku glazbu je viola da gamba, u četveroglasnim do peteroglasnim ansamblima sastavljenima od male altgambe, tenor i basgambe, do consortbasa. Tu je još i lutnja kao prateći instrument. Teško je prevesti naziv tog glazbenog stila, pa ću ga u nedostatku boljeg prijevoda nazvati Consort glazba. Ta je glazba bila najveći ukras engleske glazbe u stoljeću Tudora, prije nego što ih je pred kraj ere zamijenila pjesma lutnje.

Program koncerta, iz programske knjižice:

Innocentio Alberti (ca. 1535–1615) Pavin of Albarti – Gallyard

Anonym How can the tree (The Paradise of Dainty Devices, 17)

Christopher Tye (ca. 1505–1573) In Nomine XII „Crye“

Anonym The dark is my delight (Canzonetta)

William Byrd (ca. 1540–1623) In Nomine à 5 Ye sacred Muses (Elegie für Thomas Tallis, †1585) Browning a 5 La Virginella (Canzonetta)

Alfonso Ferrabosco (ca. 1575–1628) Hear me, O God (The Four Note Pavan)

Anthony Holborne (1545–1602) [Galliard:] The teares of the Muses Anonym O Lord, turn not away thy face (In Nomine)

Anthony Holborne [Galliard:] Lullabie

Anonym Born is the Babe (Consort Song 46)

John Dowland (1563–1626) Pavan Semper Dowland semper dolens The King of Denmark’s Galliard Now, O now, I needs must part (a 4)

Orlando Gibbons (1583–1625) In Nomine a 5

Richard Nicholson (1563–1639) Joan, quoth John (Canzonetta)

Za koncert smo saznali prilično kasno, bio je već 6. srpanj, pa nismo gajili prevelike nade da ćemo doći do karata. Neočekivano, bilo je još nekoliko karata, i to u 9. redu u sredini, pa smo to odmah kupili. U Graz smo otišli par dana ranije, tako da smo na koncert krenuli odmoreni, opušteni, i potpuno spremni doživjeti takav glazbeni događaj u punom smislu. Dvorana je uređena tvornička hala, s predvorjem koje nije upućivalo na ono što slijedi. Čak bez plakata koji bi najavljivao koncert. No predvorje je bilo kompletno ispunjeno publikom željnom glazbe.

U predvorju smo doživjeli nešto lijepo. Pristupila nam je i oslovila nas starija gospođa, Austrijanka, te nam rekla da joj izgledamo jako lijepo i opušteno, te svečano kao što i pristoji jednom takvom koncertu. Zahvalili smo joj, te joj objasnili da smo mi iz Hrvatske došli u Graz na koncert Jordija Savalla. Bila je istinski impresionirana, kao i mi njenom lijepom ljudskom gestom.

Dvadesetak minuta prije koncerta okupljenima se obratila predstavnica organizatora festivala Styriarte, te je okupljenima dala osvrt na izvođače i na glazbu koja će se izvoditi. To je bilo temeljito i dobro pripremljeno te vrlo informativno. Konačno je došao i trenutak da uđemo u dvoranu i uz dobru asistenciju osoblja dvorana se začas ispunila publikom. U polumraku dvorane uopće nismo bili svjesni tvorničke hale niti njenih dimenzija. No svakako želim istaknuti dobra udobna sjedala i više nego dovoljno prostora između redova, tako da ne treba ustajati da bi netko mogao proći uz vas.

Koncert je počeo u najavljeno vrijeme, uz poslovičnu germansku točnost. Bio sam prvenstveno uzbuđen, i svakako ganut vidjevši Savalla prilikom izlaska na binu. Znao sam da ima 83 godine, i bila je vidljiva njegova fizička krhkost. No bez obzira na to izgledao je kao gigant, bio je vidljiv no nenametljiv majstor ceremonije za cijelog trajanja koncerta. Nakon kraćeg štimanja instrumenata koncert je počeo.

Cijeli je program odabran tako da je djelovao kao cjelina. Ukupno trajanje je bilo 75 minuta, pauze nije bilo, što je i logično zbog kontinuiteta glazbenog doživljaja. Praćenje je bilo olakšano velikim monitorom iznad bine, uz prikaz kompozitora, djela, ali i tekstova vokalnih skladbi. Moram reći, savršeno do zadnjeg detalja, kao što se i očekuje od ozbiljnih organizatora. U glazbu se je ušlo lako, već nakon prvog djela uhvatili smo duh vremena i ušli u pravo raspoloženje. Instrumentalna i vokalna djela su se smjenjivala po nepravilnom redoslijedu, nudeći dinamiku i element iznenađenja.

Cijeli ansambl je djelovao neobično skladno, nadasve uigrano, a po međusobnom osjećanju su slični svim komornim sastavima. Ne mogu izdvojiti pojedince u ansamblu, toliko su homogeni u toj razini apsolutnog muziciranja da se ustvari nitko ne ističe. Ako uopće ikoga treba izdvojiti, onda su to vokalisti. I sopranistica i kontratenor su toliko zbliženi s tim repertoarom da su možda ipak bili iznad svih. No to im je i zadaća, tako da je moj osjećaj možda malo varljiv. A sam Jordi Savall, svira kao božja harfa, lijepog, tečnog tona, i diskretan kad to treba biti, no i eksplozivan u trilerima i ukrasima kad im je tamo mjesto.  Cijeli je ansambl ustvari bio njegova produžena ruka, vodio ih je diskretno, uvijek im dajući prostor za osobni izraz. Uostalom Hespèrion XXI je i poznat po tome da njeguje osobni pristup i izričaj. Jordi Savall me je puno puta preko svojih albuma vodio u glazbena područja koja su mi bila nova, a sada sam imao tu priliku uživo, slušajući ga i gledajući, dišući isti zrak s njim i primajući glazbenu emociju koju je nesebično dijelio. Glazba je bila i svečana i zanosna, uz dominantan sklad. Ipak su se iz svega malo isticali skladatelji William Byrd te John Dowland. Na kraju, u dodatku koncerta je izvedena Chaconne Henryja Purcella, no to publici nije bilo dosta, nismo se dali, pa smo dobili još jedan dodatak – ponovili su djelo Johna Dowlanda. I eto, uz dugotrajan pljesak publike koja je stojeći aplaudirala, izvođači su otišli s pozornice. Ganuti su bili svi, i publika i muzičari, Jordi Savall se oprostio od publike gestom koja kao da je kazivala više od izrečenog.

Moram istaknuti zvuk u dvorani. Čulo se sve, svaki šušanj, svaki dodir gudala ili prstiju, a treba znati da su barokni instrumenti tihi. Čuo sam svaki, pa i najtiši ton lutnje. Istovremeno, zvukovna kohezija je bila apsolutna. Ni za koga, bio to instrument ili glas, ne bih mogao poželjeti da bude ni tiši ni glasniji. Svakako trebam reći da sam sjedio na jako dobrom mjestu u dvorani, pa sam i bio u prilici čuti sve. Ovo je sigurno jedan od nekoliko koncerata koje ću pamtiti dok sam živ. Ako si uopće mogu uzeti slobodu da nekome dajem bilo kakvu poruku, onda bi to bilo da se treba otputiti nekamo gdje nastupaju najbolji svjetski izvođači, jer je to jedini način da se prisustvuje nečemu što je ona apsolutna izvođačka ili umjetnička razina. Nisam siguran da treba pristati na manje od toga.