Carmen McRae – diva za vječnost

Danas vokalni jazz zasigurno nema onakvo mjesto i značenje kao nekad. U samim svojim počecima jazz se jako oslanjao na blues kojem je vokalni izričaj bio sastavni dio, pa se to najprirodnije prelilo i u jazz. Treba reći i da su raniji jazz-stilovi bili blagonakloniji prema vokalnom izrazu. Današnji jazz je skoro stopostotno instrumentalna glazba. U doba swinga i velikih orkestara pjevačica i pjevača je bilo puno, praktički svaki jazz-orkestar je imao svog vokalnog interpreta. Da li se radilo o modi ili ne, svejedno je, činjenica je da se jazz pjevao posvuda. U svojim mladim danima jazz je prvenstveno bio glazba za zabavu. No odmah su primijećeni vokalni interpreti koji su nadišli zabavnu dimenziju i uzdigli jazz-pjevanje na razinu umjetnosti. Najveće od najvećih jazz-pjevačica su svakako bile velika četvorka, a to su Billie Holiday, Sarah Vaughan, Ella Fitzgerald, i Carmen McRae. Ne bih htio biti nepravedan prema svima ostalima, kojih je bilo puno, i naravno da je bilo jako dobrih među njima, no spomenuta četvorka je ostala nedodirljiva.

Ovaj osvrt je u stvari posveta jednoj od najboljih, ako ne i najboljoj jazz-pjevačici u cijeloj povijesti tog žanra. Pet godina mlađa od  Billie Holiday, svog idola, Carmen McRae je bila suvremenica Elle Fitzgerald i Sarah Vaughan. Njih su dvije već bile dobro etablirane kada se Carmen McRae pojavila na sceni. Nije prošlo puno vremena i Carmen McRae je bila prihvaćena kao jednakovrijedna, iako nikada nije dosegla njihovu razinu popularnosti. Nikada nije imala veliki hit niti je ikada dobila Grammy. No s druge strane, nikada nije snimila loš album niti je ikada kompromitirala svoje visoke standarde.

I Ella Fitzgerald i Sarah Vaughan su svojim vokalnim umijećem ulijevale strahopoštovanje. Ella Fitzgerald, sa svojim savršenim sluhom i nepogrešivim osjećajem za vrijeme mogla je reproducirati bilo koju instrumentalnu figuru, a Sarah Vaughan, sa svojim ultrafleksibilnim glasom širokog raspona mogla je otpjevati nevjerojatan tonski dijapazon. Carmen McRae je, međutim, mogla izazvati suzu u oku ili knedlu u grlu svojim izričajem tekstova. Spojila je sposobnost projiciranja emocionalnih konotacija teksta sa inteligencijom  proizašlom iz njezinog glazbenog obrazovanja (studirala je klavir). Dobila je relativno malo nagrada i priznanja, čak ju je i čuveni jazz-časopis DownBeat tek 1954. godine  proglasio najboljom novom jazz-pjevačicom, što god je to „novo“ trebalo značiti. Isti taj časopis je 1991. godine s njom napravio intervju, u kojem tada već veteranka Carmen McRae sa skepsom i podozrenjem promatra trenutnu jazz scenu. Te je godine završila njezina karijera, s onim što će biti njezina posljednja snimka (Sarah), i posljednji nastup (Blue Note Jazz Club).

Pronašao sam dvije izjave koje su mi se jako dopale. Svaka od njih u jednoj rečenici najbolje opisuje tko je i što je bila Carmen McRae.  Will Friedwald, autor knjige Jazz Singing, kaže: „Carmen McRae je nesumnjivo jedna od najvećih vokalistica koje je ovaj idiom ikada stvorio.“ Jazz tekstopisac Gene Lees za Carmen McRae kaže: „Oduvijek mi je davala osjećaj da poštuje tekstove pjesama barem koliko i glazbu, i to je, mislim, tajna njezine snage, ravnoteža koju održava između to dvoje.“

Želio bih ukazati na dva albuma koje je Carmen McRae snimila, a dijeli ih popriličan vremenski interval. Prvi je album nekakvog nespretnog opisnog naziva po kojem bi se moglo krivo zaključiti da se radi o nekoj kompilaciji zbrda-zdola, no na sreću nije tako. Album se zove:  „Carmen McRae Sings Lover Man and Other Billie Holiday Classics.“ Snimljen 1961., a izdan 1962., smatran je njenim najboljim albumom iz 1960-ih. Billie Holiday je bila umjetnica koja je na nju izvršila najveći utjecaj, pa je za Carmen McRae bilo prirodno i logično posvetiti joj album. Izvođačka razina možda najbolje pokazuje sav apsurd činjenice da je bila cijelog svog života ozbiljno podcijenjena. Carmen McRae pokazuje da je opaka swingerica u pjesmama poput Them There Eyes, I Cried For You i posebno Miss Brown To You, gdje je njezin odgovor na kraju trubačkog sola  prava emocionalna jazz-akrobacija. U baladi Lover Man je blaga i nježna, a u čuvenoj Yesterdays Jeroma Kerna  osjeća se njen gorko-slatki cinizam. Carmen McRae nikada ne pokušava oponašati Lady Day, već ostavlja svoj jedinstveni pečat na svakoj od ovih svetinja među jazz-klasicima. Ovo je album koji mogu preporučiti svakome tko želi upoznati ovu veliku umjetnicu. I svakako moram spomenuti dvojicu muzičara bez kojih ovaj album ne bi bio to što jest, a to su tenor-saksofonist Eddie „Lockjaw“ Davis, i kornetist Nat Adderley (brat „Cannonball“ Adderleya). Njihov doprinos je ovaj album učinio još posebnijim.

Drugi album na koji bih htio ukazati je Carmen Sings Monk, izdan 1990. godine. Sve skladbe je skladao Thelonious Monk. Uz Carmen McRae nastupaju još Clifford Jordan na sopran i tenor saksofonu, te ritam sekcija s pijanistom Ericom Gunnisonom, basistom Georgeom Mrazom i Alom Fosterom na bubnjevima. Dvije pjesme, "Get It Straight" i "Suddenly" ("In Walked Bud"), snimljene su ranije te godine uživo u Great American Music Hallu u San Franciscu s tenor saksofonistom Charliem Rouseom, koji je dugo svirao s Monkom. Ritam sekcija je bila gotovo ista, tada s Larryjem Willisom na klaviru. Carmen McRae je za svoju izvedbu na ovom albumu bila nominirana za nagradu Grammy za najbolju žensku jazz-vokalnu izvedbu na 33. godišnjoj dodjeli nagrade Grammy, koju naravno nije dobila.

Carmen McRae, dobra prijateljica Theloniousa Monka, otpjevala je 13 njegovih pjesama  na ovom vrijednom projektu. Polovicu tekstova napisao je Jon Hendricks, dok su ostatak napisali Abbey Lincoln, Bernie Hanighen, Sally Swisher i Mike Ferro.  U izvedbi se posebno ističu solo dionice kontrabasista Georga Mraza, vrlo senzibilnog ugođaja, slavenska mu duša bila. Snimke uživo daju slušateljima dvije prilike da upoznaju jedinstven ton tenor saksofonista Charliea Rousea. Što se tiče Carmen McRae, njezino fraziranje je rijetko zvučalo bolje. Posebno je zadovoljstvo čuti  kako interpretira novonapisane tekstove uz neobične Monkove melodije. "Dear Ruby" ("Ruby, My Dear") i "Listen to Monk" ("Rhythm-A-Ning") su među vrhuncima ovog albuma. Sve ovo je pravi nepatvoreni Thelonious Monk, i teško ćete igdje drugdje naći takvu autentičnost Monkove glazbe. Inspirativna ideja je usput donijela i jednu od najboljih snimki u karijeri Carmen McRae.

Na kraju, ne mogu odoljeti da vama čitateljima ne pokušam sugerirati da pri slušanju izaberete ono najbolje. Vokalni jazz današnjice je definitivno u krizi, i koliko god izvođačice bile zgodne i plavokose nažalost ih je ljepše gledati nego slušati. Na svu sreću izbora ima, dostupno je sve ikad snimljeno, a jazz nikad ne stari i ostaje vječno mlad. Ako se potrudite naći ćete snimke i izvedbe koje mogu biti snimljene i jako davno, a ipak zvuče suvremeno, kao da su od jučer. U tom svjetlu i opisana glazbena izdanja nekome mogu biti pravo otkriće i ulazak u vrli novi svijet vokalnog jazza.