Kind of Blue HDTT DSD256

 

Mnogi kritičari smatraju Miles Davisov album Kind of Blue njegovim remek-djelom, najvećim jazz albumom ikad snimljenim i jednim od najvećih albuma svih vremena. Njegov utjecaj na ukupnu glazbu naveo je glazbene kritičare da ga smatraju i jednim od najutjecajnijih albuma ikad snimljenih. Uvršten je kao jedan od pedeset albuma koje je američka Kongresna knjižnica odabrala za prvu godinu Nacionalnog registra snimaka, smatrajući ga kulturno, povijesno i estetski značajnim.

Bilo je mnogo remastera i reizdanja ovog kultnog albuma. Samo na vinilu sam posjedovao tri verzije, uključujući i Mobile Fidelity izdanje na 45 okretaja, a digitalne verzije ni ne brojim. Na nekoliko zadnjih verzija nisam ni odreagirao, nakon formata 24/96 nisam mislio da će se tu išta više promijeniti u kvalitativnom smislu. Ipak, verzija HDTT (High Definition Tape Transfer) DSD256 je zaintrigirala moju pažnju, i tu sam verziju nabavio nakon što sam na portalima pročitao vrlo dobre osvrte. Prebačen izravno s magnetofonske trake u Pure DSD256 formatu, bez pretvorbe u PCM i obrade, stvoren je digitalni transfer koji je transparentniji, rezolutniji i tonalno prirodniji od bilo kojeg izdanja dosada. Zvuči otvoreno i prirodno, kao što zvuče pravi instrumenti u realnom zvučnom prostoru, sa primjerenom širinom i dubinom zvučne slike. Dinamički raspon je ogroman, tihi dijelovi su stvarno tihi, a glasni su vrlo glasni. Nema kompresije.

Što se tiče usporedbi s drugim izdanjima ovog albuma, evo nekih mojih zapažanja. Vinilna izdanja su sva od reda bila divna i povremeno zapanjujuća, i ona danas pružaju ugodne uspomene na slušanje vinila preko najboljih gramofona i zvučnica koje sam si mogao priuštiti. CD-izdanja ipak imaju nažalost čujna ograničenja Red Book formata, mada u njima povremeno ima prirodne lakoće. Japanska SACD izdanja su na prvu zavodljiva, no na kraju zvuče previše ukočeno i napeto. Datoteka 24/96 HD Tracks zvuči iznenađujuće dobro, ima u njoj nešto od opuštenog analognog zvuka, s razumno dobrim detaljima. No ipak je u njoj premalo rezolucije.

U HDTT DSD 256 izdanju prvo se primjećuju harmonici oko klavira i dodatna tekstura u činelama. I prostor oko svih izvođača, kao i puno više interakcije s prostorijom. Mogu se naslutiti odjeci instrumenata iz svih kutova studija. Dramatično je drugačije od bilo kojeg izdanja koje sam ikad prije čuo. Možda je najsnažnija impresija potpuno drugačiji doživljaj ovog albuma gledano kroz prizmu pojedinačnih doprinosa izvođača. Mada je to Miles Davisov album, on sam tu postaje nevažan odnosno manje važan, a glavne face postaju John Coltrane i Cannonball Adderley. Oni na svojim ramenima nose kompletan album. Tog sam postao svjestan tek sada kad sam po sedmi put kupio ovaj album. Ne moram ni reći da sam ga tokom života preslušao ne znam koliko stotina puta, a tek mi je HDTT DSD 256 verzija otkrila svu čudesnu istinu.

Čitao sam članke priznatih autoriteta iz digitalne audiobranše, i ne jednom sam se susreo s tvrdnjom da je iznimno teško razlikovati reprodukciju s analogne master-trake i HDTT DSD256 datoteke nastale digitalizacijom te iste analogne trake. Ne mogu to potvrditi iz prve ruke jer takvu usporedbu nisam bio u prilici napraviti, no svo moje slušno i audiofilsko iskustvo sa DSD formatom mi potvrđuje taj format kao najdominantniji audioformat današnjice, pa nemam nijedan razlog za sumnju u ranije izrečenu tvrdnju. Svakako se treba ozbiljno opremiti za nativnu reprodukciju DSD formata, treba vam adekvatan i hardver i softver. I na kraju, HDTT DSD 256 Kind of Blue je datoteka od ogromnih 11,1 GB, i košta 28 USD. Moram reći da su mi to najbolje potrošeni dolari u životu!