Kako je digitalni medij proširio moj horizont

 

U cijeloj povijesti audija bio je dostupan iznenađujuće mali broj formata za prijenos i slušanje glazbe.  Sve je počelo s fonografom, prvim uređajem za snimanje, a kao logička posljedica pojavila se gramofonska ploča. Taj prvi fizički medij za masovnu distribuciju glazbe uspio se održati do današnjih dana, ostajući omiljeni format mnogim glazboljupcima zbog nekoliko različitih razloga.  Prije svega je prisutan od početka i toliko se udomaćio da je postao svojevrsna tradicija, mnogima je postao fetiš, a s gramofonskom pločom je počelo i sakupljanje, odnosno stvaranje kućnih glazbenih kolekcija.  Treba naglasiti i da je glazbena ponuda na pločama jako velika. Konačno, nama audiofilima važno, gramofonska ploča prokleto dobro zvuči, i decenijama se smatrala etalonom dobrog zvuka.  Svakako su dobrozvučeće  ploče potpomogle u razvoju hi-fija i bile u temeljima teorije front-enda.

Kad se gleda u povijest nastanka i formiranja jazza kao novog glazbenog pravca, gramofonska je ploča odigrala nevjerojatnu ulogu. Poznato je da su čuvene Hot Five snimke preko ploča uspjele pokrenuti pravu malu revoluciju, i usput potaknule cijelu generaciju u stvaranju nečeg novog.

Magnetofon kao i puno kasniji kasetofon nikad nisu imali takvu masovnost i rasprostranjenost kao gramofonska ploča.  Mada je magnetofon bio zvukovno kvalitetniji od gramofona, nažalost nije uspio odigrati veću ulogu u distribuciji glazbe, prvenstveno zbog svoje nepraktičnosti. Ni puno praktičniji kasetofon to nije uspio, najviše zbog kaseta koje se nisu pokazale kao trajni medij. Usprkos svemu nekako su uspjeli jedno vrijeme biti na sceni, čak je bio i popriličan broj naslova u distribuciji, no što to vrijedi kad muzičke kasete koje ste kupili negdje 1970-ih nažalost nisu preživjele do danas.

Pojava CD-a je naznačila novo doba u distribuciji glazbe. Mada je digitalna tehnologija već itekako bila prisutna u tonskim studijima, CD je ustvari bio prvi fizički medij koji se služio digitalnom tehnologijom. Pompozno najavljivan kao novi medij koji će riješiti sve probleme analogne ploče, nažalost nije ispunio baš sva očekivanja. S vremenom je CD kao format postajao sve bolji i bolji, zvukom se uspio približiti gramofonskoj ploči, nikad je nije uspio nadmašiti, no zbog praktičnosti i kompaktnog formata uspio je čak poslati gramofon u povijesnu ropotarnicu. Zadnjih desetljeća je CD svakako bio glavni i najvažniji medij glazbene distribucije.

U traženju novog boljeg fizičkog  medija bilo je daljnjih pokušaja, najbolje je prošao SACD, a nekih formata poput DAT-a i minidiska se više ni ne  sjećamo. Slično je prošao i DVD audioformat.

Kompjuterski audio je postavio nova pravila igre u cijeloj glazbenoj industriji. Fizički medij više nije bio neophodan, audioalbumi su se počeli distribuirati kao digitalne audiodatoteke, i to  je išlo internetom. Omogućivši reprodukciju digitalnih master zapisa donio je u naše domove razinu reprodukcije koja je do tada bila nemoguća.  Nikada ranije nismo bili u mogućnosti imati master zapis na raspolaganju za direktnu reprodukciju. Logičan daljnji korak je audiostreaming, koji je s razvojem digitalne tehnologije i novim, dotad neviđenim brzinama interneta donio Hi-Res audio, time nadmašivši stari Red Book standard. Sve to je definitivno potvrdilo da fizički nosač zvuka više nije potreban.

Tek sad dolazim do onoga što od početka želim reći, a to je novi način na koji glazba dolazi do nas. Ne radi se tu samo o tek nekoj novoj tehnologiji, nego o novoj mogućnosti koja nam je kao nikad prije učinila glazbu dostupnijom, i to u takvoj mjeri da moramo govoriti o nečem revolucionarnom.

Kad pogledam u prošlost svjestan sam načina na koji sam nekada slušao glazbu. Imao sam u svojoj kolekciji otprilike tisuću vinila, no moram iskreno reći da sam manje-više slušao svega pedesetak naslova. Slično je bilo i kod mojih prijatelja audiofila, i oni su u blizini gramofona držali 30 – 50 ploča koje su se uglavnom slušale. Ostalih ploča iz kolekcije smo se prihvaćali puno rjeđe. Slično je bilo i kad se radilo o CD-ima. Do novih glazbenih izdanja se je naravno moglo doći,  no o tome je trebalo povesti određenu brigu, a život nam se svima ukazuje u različitim oblicima koji okupiraju našu pažnju i vrijeme, pa nabava nove glazbe često ode u drugi plan. Sjećam se da sam ploče uglavnom nabavljao u trgovinama rabljenih vinila, dakle kupovao sam ono što je bilo u ponudi, i to su uvijek bila stara izdanja.

S pojavom digitalnih glazbenih servisa puno se toga promijenilo. Primjera radi, na mnogim streaming servisima se svaki tjedan pojavljuju nova glazbena izdanja, što je omogućilo informiranost i dostupnost. Moram reći da sam u zadnjih nekoliko godina otkad se služim jedino digitalnim medijima čuo više nove glazbe nego u cijelom svom životu prije toga. U otkrivanju nove glazbe bitnu ulogu ima i internet radio, koji je omogućio slušanje radiostanica iz cijelog svijeta.  Često od kolega slušam rasprave o zvuku streaming servisa i internet radija koji nije na razini ostalih najboljih izvora zvuka, no ja s time stvarno nemam problem. I nekada smo slušali radio, svjesni da ne svira kao gramofon, pa nam to nije smetalo. Kad poželim neko novo glazbeno izdanje pridodati u svoju audiodatoteku onda ga kupim u najboljem dostupnom formatu, i imam najbolji mogući zvuk. Dakle i dalje imam svoju glazbenu kolekciju, ali na hard-disku.

Prihvatio sam i streaming videokoncerata kao još jedne od fenomenalnih novih mogućnosti. Sve češće se koristim time, umjesto da na televiziji gledam reprizu reprizine reprize. Sinoć sam, nakon pogledanog koncerta Marie Joao Pires, pomislio kako je prava sreća i blagodat da to postoji kao  mogućnost. Videostreaming mi je ušao u redovnu rutinu i postao još jedan od načina na koji uživam u glazbi.

Teško je i nadasve nezahvalno nekome davati upute kako bi se trebao ponašati. Ono što primjećujem je da postoji određena skepsa, čak i fobija, prvenstveno prema kompjuterskom audiju ali i prema audiostreamingu, naročito kod audiofila s dugim stažem. Očito je mnogima teško prihvatiti da je novo bolje, osjećajući nesigurnost, i misleći da nešto gube. Često čujem od dragih kolega da oni ne trebaju sve ovo novo digitalno, kad imaju svoje kolekcije od 3000 vinila i 2000 CD-a, i još usput spomenu da to sve neće ni stići poslušati za života. Sve je to točno, no trebalo bi se služiti digitalijom zbog onoga što se nema, a to je nova glazba i nova izdanja. Ne treba to gledati kao ili-ili, nitko se ne mora riješiti svojih dragih fizičkih nosača zvuka, već to treba upotpuniti novim mogućnostima.

 Na kraju krajeva, jedino je glazba bitna, ako unutar sebe nadiđemo potrebu za posjedovanjem. Ja stvarno nikome ne mogu pokazati svoju glazbenu kolekciju jer ona fizički ne postoji, no da li je to stvarno bitno?