Kyung Wha Chung

 

Objavljeno je jako puno različitih lista najboljih albuma klasične glazbe svih vremena. K tome još treba pridodati i liste od petsto ili tisuću najboljih albuma koje morate čuti za života. Nije baš da bi to sve nužno trebalo slijediti, no takve liste itekako imaju svog smisla u širenju horizonta, nudeći uvid u glazbene albume koji su nekoga ipak navele da ih uopće stavi na listu najboljih. Moram reći da sam za neke od najboljih albuma u svojoj kolekciji saznao baš iz takvih lista. Prije nekih 4-5 godina sam, čitajući nečiju listu najboljih 100 albuma klasične glazbe svih vremena,  na toj listi na visokom 19. mjestu naišao na album Sibelius & Bruch, violinski koncerti u izvedbi LSO sa Andre Previnom, uz violinisticu Kyung Wha Chung. Bio sam iznenađen, nikad nisam čuo ime Kyung Wha Chung, a glazbu pratim cijeli svoj život. Kako je to moguće da ne znam za solisticu koja je tako visoko rangirana na nečijoj listi? Cijeli život istražujem, učim o glazbi, i praktički pročitam skoro sve što mi dopadne pod prste. Nevjerojatno je da se nikad nisam popiknuo na ime Kyung Wha Chung. Pretražujući internet ipak sam naišao na puno informacija, čak sam pročitao da je Kyung Wha Chung vjerojatno najbolja violinistica druge polovine dvadesetog stoljeća! Kad se sve to sagleda, cijela priča je još nevjerojatnija. No najveće iznenađenje mi je bilo slušanje. Prvo sam, naravno, poslušao sugerirani album s liste 100 najboljih, i doživio jedno od većih iznenađenja u cijelom svom glazbenom životu. Njena je svirka toliko dobra, apsolutno posebna, da sam ustvari slušao otvorenih ustiju, vrteći glavom lijevo-desno u nevjerici. Kako je moguće da netko tko je toliko dobar nema veću medijsku i svaku drugu pozornost? Odmah sam nabavio dvadesetak njenih albuma i uvjerio se da je sve fenomenalno, i orkestralne i komorne izvedbe. Svim dragim audiofilima i glazboljupcima bih je želio bolje predstaviti, u nadi da će i netko drugi prepoznati sve što je mene iznenadilo i fasciniralo. U tu svrhu ću prvo navesti nešto detalja i informacija o njoj i njenoj glazbenoj karijeri.

Kyung Wha Chung je diljem svijeta prepoznata kao jedna od najboljih violinistica svoje generacije. Plodna je glazbenica, a njezin blistav i pronicljiv umjetnički talent učinio ju je hvaljenom izvođačicom tijekom njezine četrdesetogodišnje karijere. Hvaljena je zbog svoje strasti, muzikalnosti i intenzivnog uzbuđenja koje unosi u svoje nastupe. Njene apsolutno posebne ekspresivne interpretacije gudalačke literature  etablirale su je kao umjetnicu najvišeg kalibra. Rođena je 1948. godine u Seulu, Južna Koreja. Kyung Wha Chung je prvi put čula violinu sa šest godina i odmah je bila očarana njezinim tonom. Prepoznata kao čudo od djeteta, debitirala je s devet godina na koncertu uz Seulsku filharmoniju, izvodeći Mendelssohnov violinski koncert. S trinaest godina se upisala na glazbenu akademiju Juilliard u New Yorku i počela učiti kod poznatog pedagoga Ivana Galamiana, a kasnije i kod Josepha Szigetija.

Nakon što je 1967. godine pobijedila na prestižnom natjecanju Edgar Leventritt, Kyung Wha Chung su  angažirali veliki američki orkestri, uključujući Chicago Symphony Orchestra  i New York Philharmonic Orchestra, a nastupila je i na ekskluzivnoj gala večeri Bijele kuće. Senzacionalni europski debi je imala 1970. godine, izvodeći violinski koncert Čajkovskog sa André Previnom uz London Symphony Orchestra, u londonskoj dvorani Royal Festival Hall. Taj koncert je dobio velike pohvale kritike i općenito je svratio pozornost publike na nju. Kao rezultat toga Kyung Wha Chung je dobila ponude za koncerte diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon toga, dobivanjem ekskluzivnog ugovora za snimanje s izdavačkom kućom Decca/London, njezin debitantski album koncerata Čajkovskog i Sibeliusa sa André Previnom i LSO donio joj je međunarodnu pozornost, te je nastavila nastupati s najvećim svjetskim orkestrima (uključujući, između ostalih, Berlinsku filharmoniju, Bečku filharmoniju, Londonsku filharmoniju i Bostonski simfonijski orkestar). Tijekom svoje karijere Kyung Wha Chung je surađivala s najboljim svjetskim dirigentima kao što su Claudio Abbado, Daniel Barenboim, Charles Dutoit, Bernard Haitink, Riccardo Muti, André Previn, Simon Rattle, Georg Solti i Klaus Tennstedt. U komornoj glazbi partneri su joj najčešće bili vrhunski pijanisti Peter Frankl, Radu Lupu i Krystian Zimerman.

Kyung Wha Chung je snimila brojne nagrađivane albume, a njezina opsežna diskografija odražava impresivnu širinu njezina repertoara. Dobitnica je dvije nagrade časopisa Gramophone, uključujući onu za njezinu EMI/Warner Classics snimku Bartokovog drugog violinskog koncerta sa Simonom Rattleom. Kyung Wha Chung je primila i mnoge druge nagrade i najviša priznanja, uključujući medalju za građanske zasluge južnokorejske vlade i nagradu Ho Am za umjetnost 2011. godine.

Nakon ozljede ruke Kyung Wha Chung je prestala nastupati 2005. godine. Tijekom vremena izvan pozornice pronašla je novi poziv kao edukatorica, pridruživši se glazbenoj akademiji Juilliard. Osim toga, Kyung Wha Chung drži katedru za glazbu na sveučilištu Ewha u Seulu, članica je predsjedničkog odbora za kulturu u Južnoj Koreji i ambasadorica je dobrotvorne organizacije za bolji svijet (aktivna pokroviteljica njihovog projekta spašavanja djece u Africi). Također je umjetnička direktorica Glazbenog festivala i škole Great Mountains sa sjedištem u Južnoj Koreji.

Pet godina nakon umirovljenja, 2010. godine se desio njezin trijumfalni povratak na azijsku pozornicu. Dočekana oduševljenom publikom i najvećim pohvalama kritike, 2013. godine je krenula na opsežnu azijsku turneju u sedamnaest gradova, uključujući Seul, Tokio i Peking. Ponovno okrećući svoju pozornost Europi, Kyung Wha Chung je ostvarila svoj dugo očekivani povratak na britansku koncertnu scenu u prosincu 2014., s turnejom koja je kulminirala senzacionalnim recitalom u Royal Festival Hallu u Londonu.

Takva umjetnička veličina i takva velika karijera, a na kraju nitko za nju ne zna. Mediji o njoj uglavnom šute, kao da je u nepovrat otišlo sve što je u svom životu napravila, čak ni činjenica da je radila s najvećim orkestrima i najboljim dirigentima kao da ne znači baš ništa. Ne mogu se oteti dojmu da se tu najviše radi o licemjerju zapadnjačkog društva koje protežira svoje protagoniste, a sve druge zanemaruje. A treba naglasiti da se radi o živućoj, još uvijek aktivnoj umjetnici. Nažalost, nju je mimoišao trend popularnosti i ekstremne medijske pažnje koju danas imaju mnogi izvođači s Dalekog istoka. Prvenstveno, u njenoj ranoj mladosti i njenom najaktivnijem periodu, taj trend još nije bio zaživio. Kad vidim koliku popularnost danas imaju mnogi mladi izvođači koji puno ljepše izgledaju nego što sviraju, ne mogu osjećati drugo nego žalost i ljutnju. Nažalost zapadnjačka kultura je sklona podrediti sve kriterije svojim interesima, a istok zemaljske kugle je jako veliko tržište kojemu se zapad svakako želi nametnuti, odnosno prodati mu sve što može, pa u tom smjeru ide i marketing. Grubo rečeno, Kyung Wha Chung je prestara za takvu priču. Ostaje činjenica koju mali broj ljudi zna, a to je da se najbolji današnji svjetski violinisti ne mogu ni približiti svemiru u kojem se kretala Kyung Wha Chung.