Leoš Janaček – Glagoljska misa
Stalno sam u potrazi za novim glazbenim izdanjima kao i za glazbom koju ne poznajem dovoljno ili je još nikad nisam ni čuo. U toj potrazi sve češće izlazim iz ustaljenih okvira, otkrivajući djela manje poznatih skladatelja ili čak potpuno nepoznatih. A baština je beskrajna, prebogata, treba se samo naoružati dovoljnom znatiželjom i krenuti nepoznatim glazbenim putevima, koji put i stranputicama, često usput nailazeći na prave glazbene dragulje. Za mene je glazba izazov i novo uzbuđenje, i itekako su mi potrebne nove senzacije da bih zadovoljio u sebi želju za novim i nepoznatim. Sa svakim novim danom i svakim za mene novim djelom ili kompozitorom sve sam bogatiji, i kulturno pa i duhovno ispunjeniji. Meni je glazba dio življenja, i istraživanje novoga je moje pogonsko gorivo. A kad na tom istraživačkom putu otkrijem nešto stvarno posebno, teško mogu odoljeti da to ne podijelim s drugima. Tako je i ovaj put. Glagoljsku misu Leoša Janačeka sam prvi put čuo na radiju prije puno godina, i odmah me je privukao neobičan glazbeni izričaj, potpuno drugačiji od uobičajene forme. Mada postoje klasična pjevanja kao u svakoj drugoj misi, uvod i završni dio se razlikuju od uobičajene sheme.
Janačekova Glagoljska misa je skladba za soliste ( sopran, kontraalt, tenor i bas ), dvostruki zbor, orgulje i orkestar. Djelo je završeno 1926., a praizvedba je bila 5. prosinca 1927. godine. Glagoljica je bila rana slavenska abeceda, prethodnica moderne ćirilice. Katolička crkva je dopustila da se liturgijska misa rimskog obreda služi na staroslavenskom jeziku u vrijeme kad su takve liturgije obično bile dopuštene samo na latinskom, pa je to omogućilo skladanje glagoljske mise. Tekst je na staroslavenskom jeziku s pet vokalnih stavaka koji odgovaraju klasičnim pjevanjima katoličke mise. Janaček je imao veliko iskustvo u radu sa zborovima kao i u pisanju zborske glazbe. Djelo i počinje i završava trijumfalnim fanfarama gdje dominiraju limeni puhači. Između ovih dijelova nalaze se posebno živahna pjevanja za solo glasove i zbor. Zanimljivo je da se posljednji stavak zove Intrada što znači ulaz. Prije ove Intrade Janaček uvodi dramatičan orguljaški solo znatne originalnosti i divlje energije. Janačekova Glagoljska misa smatra se važnim djelom 20. stoljeća i danas se često izvodi i snima. Janaček je bio veliki pristaša panslavizma, pa je ova misa usput i snažno promicala slavensku kulturu.
Izdavačka kuća Chandos je izdala snimku Janačekove Glagoljske mise u izvedbi Danskog radijskog nacionalnog orkestra i zbora, a dirigirao je Charles Mackerras. Smatra ga se jednim od najvećih autoriteta za glazbu Leoša Janačeka kao i za ostalu češku glazbu, pa se sigurno nije mogao naći bolji i primjereniji dirigent. Australac, rođen u Americi, svoj interes za češku glazbu svakako zahvaljuje činjenici da je studirao u Pragu. Današnja relativna popularnost Leoša Janačeka puno duguje Charlesu Mackerrasu, bez čijeg predanog rada bi Janaček sigurno bio ostao u anonimnosti. Kako je Mackerras osvojio stipendiju British Councila, to mu je omogućilo studij dirigiranja kod Vaclava Talicha na Praškoj glazbenoj akademiji. Tamo je sklopio snažno prijateljstvo sa Jirijem Tancibudekom, prvim oboistom Češke filharmonije koji ga je upoznao s operama Leoša Janačeka, čime je započela Mackerrasova doživotna strast prema glazbi tog skladatelja.
Na tom vrijednom glazbenom izdanju nalazi se još jedno djelo koje svakako moram spomenuti. Psalmus Hungaricus Zoltana Kodalyja se jako lijepo uklapa u cjelinu ovog CD-izdanja. Koliko god se radilo o različitim kompozitorima i djelima, povezuje ih isti ugođaj i zvuk, pa slušanje Kodalyja nakon Janačeka djeluje prirodno i logično. Za samo djelo Kodaly je uzeo sakralni tekst da bi obilježio svjetovni događaj, što je neobično ali u ovom slučaju nije neprimjereno. Ovo zborsko djelo za tenor, zbor i orkestar naručeno je za proslavu pedesete obljetnice ujedinjenja Budima, Starog Budima i Pešte za svečanu izvedbu 19. studenog 1923.
Opisano glazbeno izdanje je iz 1994. godine. Mada je od snimanja do danas proteklo više od 30 godina djeluje suvremeno i svježe kao da je od jučer. Ono čemu će se svaki audiofil veseliti je odličan zvuk ovog izdanja. Ovu sam izvedbu preslušao već barem desetak puta i uvijek me iznova impresionira masivan zvuk izvođačkog tijela, vrlo prisutna dinamika kao i izniman zvuk orgulja. Dosad nisam bio spomenuo soliste, no odlični su i potpuno na razini zadaće. Možda da spomenem nešto ne manje važno, za reprodukciju sam odabrao stereo pojačalo KT 88, koje svojom solidnom cijevnom snagom svakako doprinosi uvjerljivosti reprodukcije. Ovakva glazbena izdanja često mnogima prolaze ispod radara, ne uspijevajući se nametnuti iznad mainstream produkcije. No treba njuškati, stalno treba tražiti i naći će se koješta, uvijek se naleti na nešto što opravda uloženi trud. Uostalom, glazba nas ispunjava i veseli.
Primjedbe
Objavi komentar