Novogodišnji koncert Bečke filharmonije

 

                                                  

Razmišljam već desetak dana da li da uopće nešto napišem o Novogodišnjem koncertu iz Beča ili ne. Ovogodišnji koncert repertoarski ozbiljno odudara od uobičajenog ili tradicionalnog na koji smo svi navikli. U stvari, mi publika ne očekujemo neke velike stilske i programske promjene, pa je tim više ovogodišnji koncert bio iznenađenje. Da se odmah razumijemo, tokom godina program nije bio uvijek isti, no uvijek je bio na tragu bečkog glazbenog stila koji je kreirala obitelj Strauss. Ono na čemu je koncert zasnovao svoju reputaciju zove se tradicija, i ako postoje velika očekivanja od tog koncerta ona počivaju na nastavku te iste tradicije.

Novogodišnji koncert Bečke filharmonije tradicionalni je koncert klasične glazbe koji se održava 1. siječnja svake godine u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina. Bečka filharmonija svira odabrana djela skladatelja iz obitelji Strauss, Johanna oca i sina, te Eduarda  i Josefa Straussa. Povremeno se na programu nađu i djela drugih skladatelja, posebice skladbe brzog i vedrog karaktera, valceri, polke mazurke i slično. To je ujedno i najpoznatiji prijenos distribucijske mreže Evropske radiodifuzijske unije. Koncert direktno prenose mnoge televizijske postaje diljem svijeta. Prate ga stotine milijuna gledatelja širom zemaljske kugle.  

Središnje mjesto u programu svakog Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije zauzimaju djela obitelji Strauss, uz koja se svake godine postavlja i težište na nekoliko djela odabranog skladatelja, primjerice Josefa Lannera ili Josepha Hellmesbergera. Obično se izvodi dvanaestak djela, s pauzom oko polovice programa. U novije vrijeme koncert počinje u 11 sati i 15 minuta, a ukupno trajanje programa s pauzama je oko dva i pol sata. U drugom dijelu programa orkestru se u televizijskom prijenosu pridružuju parovi iz Baleta Bečke državne opere i Bečke narodne opere, koji plešu na različitim čuvenim mjestima u Austriji, kao što je to dvorac Schonbrunn.

Službeni program uvijek prate dodaci, danas već ritualizirana tri bisa. Prvi je brza polka po izboru dirigenta, koji prije izvođenja publici spomene skladatelja i naziv djela, a drugi je čuveni valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg, čijih nekoliko uvodnih taktova publika redovito prekida pljeskom. Tada se dirigent obraća nazočnima u dvorani i gledateljima širom svijeta, najprije kakvom kratkom prigodnom porukom, da bi potom uglas s glazbenicima svima poželio sretnu Novu godinu. Pojedini dirigenti često upute čestitku i na drugim jezicima osim njemačkog. Nakon izvođenja valcera Na lijepom plavom Dunavu, koncert završava izvedbom svima dobro znanog Radetzky marša, tijekom kojega se dirigent u pravom trenutku okreće i dirigira publici, koja pak ritmičnim pljeskanjem rado sudjeluje u izvedbi. Zlatnu koncertnu dvoranu bečkog Musikvereina prigodom Novogodišnjeg koncerta ukrašavaju raskošni cvjetni aranžmani koje bečki cvjećari sastavljaju od cvijeća koje od 1980. godine tradicionalno poklanja grad Sanremo.

Novogodišnji koncert Bečke filharmonije svakako ima značajno mjesto u svjetskoj kulturi. Prvi put je održan 31. prosinca 1939. godine pod dirigentskom palicom Clemensa Craussa. Od 1. siječnja 1941. koncert počinje oko podneva prvog dana nove godine. Želja je Bečkih filharmoničara da svojim vrhunskim glazbenim interpretacijama ljudima diljem svijeta pošalju pozdrav u duhu nade, prijateljstva i mira. Glazbeni program je u isto vrijeme živahan i nostalgičan, a na početku nove godine vedre i razigrane skladbe bude optimizam i zadovoljstvo. Veliki broj Bečkih novogodišnjih koncerata u počecima je održavan u turobnom i teškom razdoblju za Austriju. Televizijski prijenos iz Musikvereina, prvi put realiziran 1959. godine, ostvaruje austrijska televizija ORF u suradnji s njemačkom ZDF, odakle se dalje prenosi putem Eurovizije. Uživanje u prijenosu Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije postalo je tradicionalni dio novogodišnjeg rituala mnogih obitelji.

Novogodišnji koncert iz Beča redovno pratim na televiziji od 1977. godine kada je dirigirao Willi Boskovsky. Tokom godina smjenjivali su se razni dirigenti, redom najbolja i najpoznatija imena iz dirigentskog svijeta. Svatko je uspio koncertu dati neki osobni pečat, uvijek u duhu ideje i tradicije. Prisjećam se jednog koncerta pod vodstvom Lorina Maazela, kad je on, inače violinist, uzeo violinu i svirao solističku dionicu skladbe. To je bilo inovativno, ali ni na koji način nije narušilo tradiciju. Prošlogodišnji koncert pod vodstvom Riccarda Mutija je apsolutno bio najsvečaniji od svih koje sam gledao.

Ovogodišnji koncert pod vodstvom Yannicka Nezeta-Seguina sam u svoj svojoj ukupnosti ipak doživio kao razočaranje. Nekoliko je faktora utjecalo na to, a svakako najvažniji je ozbiljan odmak od tradicionalnog repertoara, čak do apsurda da je na programu bilo jedno djelo Florence Price. Nije mi jasno kakve veze bi ona uopće imala ni s gradom Bečom niti s Novogodišnjim koncertom. To jedino mogu prepoznati kao pokušaj nekakvog jeftinog dodvoravanja Americi i njenom predsjedniku, a nikako kao integralni dio tradicionalnog izbora glazbe za Novogodišnji koncert. No još jedan važan faktor je primjetno odsustvo svečane note. Koncert je djelovao revijski, a to se nije baš trebalo desiti. Nešto toliko tradicionalno kao što je Novogodišnji koncert nikako nije smjelo podleći pomodarstvu.

Pratim komentare, kritike i osvrte na Novogodišnji koncert, i na portalima i na društvenim mrežama. Komentari su apsolutno pozitivni, skoro bez iznimke se govori i piše o dirigentu koji je nadišao tradicijske okove i ograničenja i ponudio nešto novo i bolje. Još se više spominje i njegov stil odijevanja  i izgled, a najviše se spominje njegova pripadnost. Nažalost nitko se valjda ni ne usudi dati kritički osvrt na ovu ipak lakrdiju od izvedbe. Da se razumijemo, apsolutno mi je svejedno koga on voli i koje boje je njegov lak za nokte, isključivo me zanima dosegnuti umjetnički dojam za koji mislim da je nažalost izostao. Opet ću reći, ja ne mislim da je on loš dirigent, nego jednostavno nije bio najbolji izbor za tu zadaću. Slušao sam ga uživo na koncertu uz London Symphony Orchestra, i to je bilo fenomenalno, no za Bečki Novogodišnji koncert trebalo bi tražiti nekoga kome je evropska glazbena tradicija bliža.

Na kraju ne mogu odoljeti da ne spomenem televizijski prijenos na HRT-u kojeg je komentirala Jana Haluza. Nije mi jasno kako osoba tako manjkavih stručnih ali i komunikacijskih kvaliteta uopće može dobiti posao komentatorice na HRT-u. Ona kaže neku glupost, pa se u sljedećoj rečenici pokuša ispraviti, i tako unedogled. Najmanje četiri puta sam u televizijskom kadru u publici u dvorani ugledao Anne-Sophie Mutter, a da je komentatorica uopće nije spomenula. Ona možda ni ne zna tko je Anne-Sophie Muttter. No nije žena kriva što nešto ne zna, nego je kriv onaj tko joj je dozvolio raditi taj posao. Da li si uopće možete zamisliti da bi pokojna Helga Vlahović propustila u publici primijetiti Anne-Sophie Mutter? To bi bilo kao da sportski komentator koji komentira finale Wimbledona u publici ne uoči Andre Agassija.