Audiofilski pogled na glazbu

 

Možda bi primjereniji naslov ovog članka bio: Kakvo gledište ima prosječni audiofil spram glazbe. Na ovu temu potaknuo me je jedan telefonski poziv koji je uslijedio nakon mog zadnjeg posta East Meets West, u kojem sam predstavio posljednji album Anne Sophie Mutter. Gospodinu koji me zvao nikako nije bilo razumljivo moje divljenje prema tom albumu, pogotovo se nije slagao s mojom opaskom da se taj album sluša tečno i da je lak za slušanje. Taj prilično negativan komentar prema glazbi s albuma naveo me na istraživanje i analiziranje što prosječni audiofil zapravo sluša, koristeći se osobnim poznanstvom s većim brojem audiofila i dobrim poznavanjem njihovih slušnih, odnosno glazbenih navika.

Ono što svakako mogu zaključiti je da je prosječnom audiofilu najvažniji zvuk, a glazba je ipak u drugom planu. Bezgranična je audiofilska spremnost da se učini sve da bi se došlo do dobrog zvuka, pa tim više začuđuje da se ta ista spremnost ne rasteže do glazbe, a kamoli do učenja o glazbi. Meni je najlakše govoriti spominjući primjere s kojima sam se susretao i na kojima temeljim svoj stav. Nedavno sam bio u posjeti jednom dragom audiofilu, inače divnom čovjeku, koji se izuzetno potrudio sastaviti respektabilan audiosustav, koji bismo svi mi rado poželjeli. To je bilo iznimno lijepo vidjeti i čuti, no na gramofonu su svirale iste ploče koje su svirale i prilikom mog zadnjeg posjeta prije tri godine. Tu sam tezu već i ranije potvrdio nekoliko puta, naime, koliko god ploča audiofili u svojoj kolekciji imali, sluša se manje-više istih pedesetak ploča. To možda ljudima pruža užitak, možda im je tako lakše, ali sigurno ne nudi širinu pogleda, a kamoli progresiju. Još je bolji primjer broj audiofila koje srećem na koncertima. Mislim da osobno poznajem nekoliko stotina audiofila, no siguran sam da ih na koncertima ne viđam više od desetak. To je nešto što rastužuje i što ne razumijem.

Glazba zaslužuje puno više pažnje nego što joj prosječni audiofil posvećuje. U velikoj mjeri primjećujem da je mnogim audiofilima glazba samo jedan oblik zabave, a da im umjetnička dimenzija promiče kao voda među raširenim prstima. Mnogi se drže u jednoj ugodnoj zoni, slušajući lako slušljivu glazbu koja ne zahtjeva nikakav poseban osobni angažman. Poznajem i audiofile kojima se njihova glazbena kolekcija većinom sastoji od takozvanih audiofilskih, vrlo često test snimki koje su naravno odlično snimljene i odlično zvučeće, na glazbeno su uglavnom posve nevrijedne. Zašto bi zvuk trebao biti važniji od glazbenog sadržaja, niti to znam niti razumijem. U ljudskoj prirodi je utkana znatiželja i želja za učenjem, pa je još čudnije zadržavanje u dobro poznatoj zoni, bez ikakve želje za upoznavanjem ogromnog glazbenog svijeta koji je izvan toga. Od dosta audiofila sam čuo da ih ustvari ne zanima ništa novo, obrazlažući to nemogućnošću koncentracije na išta što je izvan njima poznatog glazbenog svijeta. Glazbeni horizont mnogih je zapravo jako skroman, uz glazbeni ukus koji je uglavnom  formiran jako rano u mladosti, i nikad nije bilo dovoljno spremnosti da se barem odškrinu vrata koja bi vodila u neki vrli novi svijet.

Živimo da bismo učili. To je moja parola koja me vodi kroz čitav moj život, pa ću progovoriti i o svojem osobnom stavu prema glazbi. Vrlo često sam se u svom životu susreo sa glazbom koju tog trenutka nisam bio sposoban razumjeti. Nekad nisam mogao slušati Bartoka, Prokofjeva i Šostakoviča, a kamoli Schönberga ili Hindemitha. Prvo slušanje znalo mi je biti odbojno i traumatično, no nikad nisam skroz zatvorio ta vrata i stavio križ pred te stvari, nego sam ostavio mogućnost ponovnog susreta, za koji sam naknadno uvijek bio spremniji nego prvi put, pa je to rezultiralo prepoznavanjem kvalitete koje nisam bio svjestan u prvom kontaktu. Konačno, nove tehnologije itekako pomažu, na mom mobitelu dođem i brže i do više informacija nego ikada prije dok sam se služio enciklopedijama svih vrsta. Nema širenja horizonta bez učenja, i uopće nije važno kojem ste glazbenom žanru trenutno priklonjeni. Nekome će zvučati nevjerojatno, no mene je upoznavanje sa Šostakovićem i Schönbergom dovelo do toga da sam počeo slušati free-jazz. Zbaciti ograničenja poznatih harmonijskih struktura sigurno omogućuje razumijevanje svake vrste glazbe koja je bazirana izvan uobičajenih normi. Danas slušam glazbu koju su drugi olako proglasili bukom, a ja na to sigurno mogu reći da je svaka glazba ustvari organizirana buka. Tu je jedino upitan naš stav prema tome, a njega treba izgraditi ako ne postoji od prije. Ništa manje užitka mi ne pruža suvremena glazba nego bilo koja tradicionalna, stvar je samo u spremnosti uputiti se na nove puteve.

Da se vratim na Mutteričin novi album East Meets West. Audiofili koji ne razumiju novu glazbu, kao i svi ostali skeptici prema suvremenom, trebali bi se zapitati kako to da jedna takva glazbena i umjetnička veličina kao što je Anne Sophie Mutter promiče, naručuje, svira i snima suvremenu glazbu. Da li itko stvarno misli da je izgubila kriterij i pod stare dane poludjela i ne zna više što radi, ili tu ipak ima nešto što je na prvi pogled skriveno nevještom slušatelju. Uostalom, trend suvremene glazbe nije nastao jučer. Schönberg i mnogi drugi su skladali prije više od sto godina, i danas se smatraju klasicima suvremene glazbe. Jedini problem u prihvaćanju takve glazbe ja vidim u pojedincu koji nije bio spreman upustiti se u učenje. Ljudi moji, da to nije itekako vrijedna glazba bi li uopće bilo skladatelja i izvođača, bi li postojali festivali, bi li postojao Muzički biennale Zagreb? Ako sam prije rekao da na koncertima viđam možda desetak audiofila, isto tako moram reći da na koncertima Cantus ansambla, skupine koja izvodi isključivo suvremenu glazbu, ne viđam ni jednog. Reći ću i to da u svijetu primjećujem potpuno drugačiju situaciju. Na koncertima suvremene glazbe u svijetu viđam mlade ljude, prepune dvorane, karte moram kupiti mjesecima unaprijed, i ovacije nakon izvedbe su iste kao da se svira Mozart. Postoje izvođači kojima je glavnina repertoara suvremena, čak avangardna glazba, i njihovi su koncerti daleko unaprijed rasprodani. Kultura i umjetnost jesu i trebali bi biti važniji od bilo čije težnje i stremljenja ka dobrom zvuku. Kad bi jedino visokovjeran zvuk bio bitan, bilo bi dovoljno slušati pjev ptica i zvuke iz prirode, glazbe sigurno ne bi ni trebalo. 

Na kraju, nameće mi se zaključak da je skromno glazbeno znanje prosječnog audiofila više pravilo nego iznimka. Uopće ne vidim da se audiofilska populacija po poznavanju glazbe ističe na bilo koji način od prosjeka. Nivo glazbene kulture je u našem društvu izrazito nizak, što se najbolje vidi po relativno slaboj posjećenosti vrijednih glazbenih sadržaja. Čak su i lovci u vrlo popularnoj Potjeri nevjerojatno skromnog glazbenog znanja. Za mnoge audiofile vrijedi da su danas po pitanju glazbe na istom stupnju na kojem su bili i prije trideset godina, pa bi se opravdano trebali zapitati kako to da nisu bili spremni učiti. Što smo mi bez napredovanja?