Koncert u Versaillesu

 

Prije tjedan dana, na Uskrs, 5. 4. 2026. godine, održan je koncert u Chapelle Royale u dvorcu Versailles. Nastupili su The Constellation Choir and Orchestra, solisti Hilary Cronin (sopran), Eline Welle (alt), Jonathan Hanley (tenor) i Jack Comeford (bas), pod vodstvom Johna Eliota Gardinera. Na repertoaru su bila djela Johanna Sebastiana Bacha, kantate  Der Himmel lacht! Die Erde jubilieret BWV 31,  Bleib bei uns, denn es will Abend werden  BWV 6, te poslije pauze Uskršnji oratorij BWV 249. Prigodni program, kakav se samo može poželjeti, već sam po sebi obećava nešto posebno, a kad se još uzmu u obzir izvođači a i mjesto događanja jasno je da se radi o izvanserijskom koncertu na koji se ne naleti samo tako. Nije trebalo puno razmišljanja da se donese odluka da odemo na taj koncert, pogotovo u svjetlu ranijeg neuspjelog pokušaja da dođemo do karata za Gardinerov koncert prije nekoliko godina u Hamburgu. Ovog puta karata je još nešto bilo, a kad sam uočio dvije slobodne karte u šestom redu izbora više nije bilo, mada se radilo o najskupljim ali i najboljim mjestima, u VIP zoni, gdje nas je pri dolasku dočekala i čaša pjenušca za dobrodošlicu.

The Constellation Choir and Orchestra je u kolovozu 2024. godine osnovao John Eliot Gardiner, i to  predstavlja vrhunac njegovog života posvećenog glazbenoj izvrsnosti i inovacijama. Nadovezujući se na naslijeđe njegovih ranijih ansambala kao i na pionirsko vodstvo u svijetu klasične glazbe, Gardiner je svoj novi ansambl uspostavio kao svjetionik umjetničkog istraživanja i interdisciplinarne kreativnosti. Ansambl je sastavljen od najboljih međunarodnih umjetnika i izvođača i dio je veće inicijative. Ovaj živahni kolektiv često integrira druge glazbene ansamble, kreativne umjetnike i stvaratelje posvećene redefiniranju umjetnosti 21. stoljeća. Ambicioznim projektima  često gostuju diljem svijeta, pokazujući svoju svestranost i predanost umjetničkoj izvrsnosti stvaranjem multidisciplinarnih događanja koja istražuju presjek glazbe, umjetnosti, čak i zaštite okoliša.

Vrlo sam često na videostreamingu gledao koncerte Gardinera uz English Baroque Soloists i Monteverdi Choir, te sam na taj način dobro upoznao članove tih Gardinerovih ansambala. To je svaki put bez iznimke bila vrhunska izvedba, vođena od svog umjetničkog voditelja i uigrana do svakog detalja. To nikad nije perfekcija radi nje same, nego perfekcija najviše umjetničke razine. Uvijek me je fasciniralo to da su svi pojedini glazbenici sposobni biti i vrhunski solisti. Takav kvalitetan skup pojedinaca može okupiti jedino ličnost poput Gardinera. Moram spomenuti i da sam puno puta gledao razne koncerte iz Chapelle Royale u dvorcu Versailles, pa mi je taj prostor isto tako dobro poznat.

Zadnjih nekoliko tjedana sam s velikim nestrpljenjem iščekivao kad će već jednom doći taj Uskrs, za mene poseban zbog jedinstvenog koncerta za koji sam već neko vrijeme karte imao u džepu. I naravno taj je dan došao i otputili smo se vlakom iz Pariza u Versailles. Koncert je bio u 15 sati, i Versailles je bio pun puncat, krcat turistima do točke pucanja, no na sreću organizacija je savršena do perfekcionizma i mi nismo morali ulaziti u redu zajedno sa ostalim turistima, već smo mi s kartama za koncert na posebnom ulazu išli direktno u Chapelle Royale. Naravno, sukladno vremenu u kojem živimo, morali smo proći kroz sigurnosnu provjeru koja nije ništa manja nego na aerodromu. No sve je išlo tečno, organizirano i brzo. Kraljevska kapela je zapravo crkva koja je služila za mise kraljevske obitelji i brojnih dvorjana. Unutarnja veličina je otprilike slična kao naša Markova crkva na Gornjem gradu. Opskrbili su je redovima prilično udobnih sjedala, učinivši je upravo primjerenom za održavanje koncerata. Već samim ulaskom osjetio sam posebnu atmosferu, itekako svjestan reprezentativnosti mjesta na kojem sam se nalazio.

Nekoliko članova Gardinerovog ansambla je već bilo na bini, pripremajući se za predstojeći glazbeni događaj. Nakon nekoliko minuta i ostali glazbenici su im se pridružili, prolazeći kroz zadnju priliku da još nešto utvrde. Ja sam ih prepoznavao kao stare znance, jer sam ih puno puta vidio na streamingu. Fascinantno je koliko su svi bili opušteni, u međusobnoj komunikaciji koja neodoljivo podsjeća na veliku obitelj. To me je više od svega uvjerilo da predstoji nešto izuzetno i posebno, jer je vidljivo da to njima nije puko odrađivanje posla za koji su plaćeni. Uštimali su svoje instrumente pod budnim okom svoje koncertmajstorice. Konačno se pojavio i on, John Eliot Gardiner, čovjek zbog kojeg smo potegnuli na daleki put da bismo ga vidjeli i čuli. Nakon njegovog srdačnog i prisnog pozdrava sa koncertmajstoricom  i nakon njegovog kratkog naklona publici koncert je počeo.

Kantata s kojom su počeli je od prvih taktova dala naznačiti uigranost ansambla, i nije mi trebala nikakva prilagodba ni na zvuk ukupnog ansambla ni na zvuk crkve. Ječnost prostora je taman tolika da budemo svjesni da smo u crkvi, no nema ni govora o nečem neželjenom. Akustika prostora je jako dobra. Naravno, nama je dobrodošla okolnost da smo bili udaljeni možda 6 – 7 metara od izvođača. U crkvama je zvuk sigurno bolji što ste bliže bini. Svakako mogu reći da se čulo jako dobro. Orkestar se čuo homogeno, uz itekako čujne pojedince. No ono najfascinantnije je bio zbor, koji kad krene koji put čujete ono što se zove Božji gnjev. U prve dvije kantate čuli smo sve soliste, i uvjerili se u njihovu kvalitetu i uvjerljivost. Moram reći da sam u prvom djelu koncerta osjećao strahopoštovanje, i samim mjestom na kojem se nalazim, i vrhunskim izvođačima zajedno sa svojim voditeljem, kao i samim Johannom Sebastianom Bachom. U ukupnom zbiru to je ogromna snaga pred kojom sam se osjećao kao čovječuljak. To sve skupa je izuzetno snažna impresija, pa je pauza bila upravo dobrodošla za sređivanje dojmova.

Nakon kratkog predaha ponovo smo ušli u crkvu, spremni za nastavak. Kantate iz prvog djela koncerta su nas taman pripremile za drugi, svečaniji dio, dovevši nas u opušteno stanje bez početne euforije, i to se osjetilo kod svih, i izvođača i publike. Uskršnji oratorij je i svečan, i veličanstven, i istovremeno tečan, imajući i dinamiku i uzbudljivost koja nas je uvela i u radost, istovremeno vlažeći poneko oko. Toliko koncentrirane emocije sam rijetko imao priliku doživjeti ikada na nekom koncertu. To čini razliku koja najbolje svjetske izvođače dijeli od ostalih. Vokalni solisti su nas oduševili, to su sve mladi ljudi nevjerojatnih izvođačkih kvaliteta. Pjevaju kao da ih goni čista radost. No ništa manje ne pružaju ni instrumentalisti koji su doslovno briljirali u solističkim dionicama kojih u Uskršnjem oratoriju ima napretek. Gardiner sve vodi tolikim autoritetom i uigranošću, uz vidljivu komunikaciju s ansamblom za koju očito nisu potrebne velike geste, koji put im je očito dovoljan tek pogled ili mikromimika, toliko su uigrani i toliko se poznaju. Ako stvarno postoji izvanosjetilna percepcija, ja sam je vidio na djelu. I na kraju završni zbor koji nas je raspametio, puneći energijom cijelu crkvu, a nas učinio i malima i velikima, istovremeno nas napajajući i radošću i suzama. Nakon završetka dobili smo bis, još su jednom izveli završni zbor, a mi nismo više znali bismo li se smijali ili plakali, istovremeno se osjećajući i poput djeteta i poput starca.

Malo je ljudi poput Gardinera. Meni je privilegija i čast da sam bio u prilici vidjeti ga i uživo čuti njegovu umjetničku kreaciju. U dobi od 83 godine Gardiner djeluje kao mladić, žustrih kretnji i očito britkog umjetničkog uma. Svaka mu čast, uz želju da još dugo djeluje na ovoj apsolutnoj razini. Na kraju, osjećam želju i potrebu spomenuti jednu osobu koju uvijek primijetim u Gardinerovim ansamblima. To je gambistica i čelistica Kinga Gáborjáni, rodom Mađarica, koja svojim umijećem i energijom cijeli ansambl drži na okupu. Meni se čak čini da je ona u ansamblu važnija od koncertmajstorice. Time nikako ne želim umanjiti ničiju kvalitetu ni značaj, nego tek naglasiti  koliko je Kinga Gáborjáni dobra.