Kuda ide hi-fi

                                                                  

Kasnih 1950-ih su proizvođači audioopreme predstavili frazu "high fidelity" kao marketinški termin opisujući i snimke i opremu koji su trebali umogućiti vjernu reprodukciju glazbe u kućnim uvjetima. Entuzijasti kućnog audija su ubrzo dobili naziv audiofili, što je termin koji opisuje ne samo ljubitelje glazbe nego i visokovjerne reprodukcije. Dobar zvuk znači što vjerniju kućnu reprodukciju snimljenog glazbenog događaja, maksimalno prezentirajući zvukovne parametre koje čujemo u koncertnoj dvorani. Hi-fi ima svoju povijest, koju su uvijek ispisivale inovacije. Najvažnije su bile snimanje na magnetofonsku traku, pojava long play ploča, kvalitetniji gramofoni, FM radio, sve bolji dizajni pojačala, kao i novi dizajni zvučničkih sustava. Jednako značajan je bio i početak stereo snimanja, što je i dan danas standard bez kojeg je hi-fi nezamisliv. Kasne 1950-e i rane 1960-e spadaju u period koji se naziva "zlatno doba hi-fija". To je doba cijevne tehnologije, kad su mnogi proizvođači radili superiorne audiouređaje koje su audiofili spremno prihvaćali, gladni dobrog zvuka i nadasve spremni učiniti što je god u njihovoj moći da dođu do što boljeg rezultata. To je bilo neposredno prije nego što je 1970-ih tranzistorska tehnologija na velika vrata ušla na tržište, zamijenivši cijevnu tehnologiju kao glavnu i vodeću. 

Došlo je do masovnosti. Tko je god htio slušati glazbu htio ju je slušati visokovjerno. Bilo je dostupno, audiouređaji i oprema nikad nisu bili skroz jeftini, ali nisu bili nedokučivi, i većina si ih je mogla priuštiti. S obzirom na modularnost audiouređaja sustav se je mogao graditi postepeno i unapređivati sukladno potrebama, željama i financijskim mogućnostima. Hi-fi je uvijek i oduvijek počivao na entuzijazmu. No svakako treba naglasiti da se dobar zvuk ne podrazumijeva sam po sebi, to nikako nije nešto što se kao gotov paket može kupiti u trgovini. Za dobar zvuk potreban je dobar audiosistem, a on se gradi, za što su potrebni ne samo određeno tehničko znanje, nego prvenstveno spremnost da se to učini. U dobrom audiosustavu najvažnija je sinergija između pojedinih komponenti, uzimajući u obzir i akustičke parametre slušaone kao i osobne preference slušatelja. Audiofili su u osnovi komunikativni ljudi, spremni i na međusobno druženje i na dijeljenje informacija i osobnog iskustva, a sve u cilju što boljeg auditivnog rezultata. Promatrajući hi-fi kao okosnicu oko koje su se ljudi družili, nesporno je da su mnogi itekako proširili ne samo svoja glazbena znanja nego i svoje horizonte. Hi-fi sigurno i uspješno zbližava ljude. 

Nova vremena su u hi-fi donijela neke nove trendove. Jedan od njih je dobio naziv lo-fi, opisujući i pristup i masovnu pojavu audiouređaja krajnje niskog cjenovnog i kvalitativnog razreda. Mada se radi o nečemu što nikako ne bi zadovoljilo audiofila starog kova, svejedno je našlo svoj krug zainteresiranih, poglavito kod mladih ljudi kojima se to uklapa u filozofiju modernog življenja u kojoj su mnoge stvari instant, i u kojoj se nema previše ni vremena pa ni spremnosti da se ide ka višim ciljevima. No ako je to put koji vodi slušanju glazbe, ne treba biti prekritičan, jer je svaki put koji vodi ka slušanju glazbe dobar put. Ipak je pitanje svih pitanja zašto ne slušati bolje. Lo-fi podsjeća na fast food. Svuda je oko nas, nećete baš umrijeti od gladi, no zašto to uopće prihvatiti.

Jedan od zadnjih termina koji se pojavio je hi-end. Po svojoj definiciji to bi trebalo biti i skuplje i bolje od svega što postoji. Skuplje je sigurno, a koliko je bolje neka svatko procijeni sam. U zadnje vrijeme može se vidjeti da su cijene probile sve limite, pa nije nikakva rijetkost vidjeti gramofone, pojačala, zvučnike ili bilo koje druge komponente koje koštaju 20, 30, 50, ili više tisuća, ili čak nekoliko stotina tisuća eura. Hoće li netko dati 50 tisuća eura za par malih zvučnika, ili će za nešto manji iznos kupiti nov novcati Volvo, treba odlučiti svak za sebe. Naravno da se radi o anomaliji, u tom su cjenovnom rangu sigurno u igri i ego, i dokazivanje statusa, i želja da se nekoga impresionira, i vjerojatno još ponešto. Vrlo često kronično skupi sistemi zvuče kronično loše, a da njihovi vlasnici toga nisu ni svjesni. No nijedan sistem ne zvuči loše zato što je skup, nego zato što je nespretno i neznalački izabran i uobličen. Platežna moć nažalost nikoga ne kvalificira kao stručnjaka za hi-fi. U bilo kom cjenovnom rangu, pa i onom najvišem, nije moguće uobličiti dobro zvučeći audiosistem bez čvrste auditivne reference, stvorene dugim desetljećima slušanja žive akustične glazbe na koncertima u različitim akustičnim prostorima. Na taj način stečeno iskustvo jednostavno rečeno nema cijenu, jer je neprocjenjivo. Ako nas u cijelom hi-fiju išta treba impresionirati, onda su to ljudi koji uz relativno skromnu investiciju od nekoliko tisuća eura uspiju stvoriti dobro zvučeći lijepo izbalansirani audiosistem.