Duško Gojković Doo´s Blues

                                                          

Na ovaj album Duška Gojkovića me je upozorio jedan varaždinski ljubitelj dobrog zvuka, i puno mu hvala na tome. Mala belgijska izdavačka kuća Sdban Records ga je izdala 8. 11. 2024., a radi se o kompilaciji dosad neobjavljenih radijskih snimaka koje je Duško Gojković napravio za BRT (belgijski radio i televiziju) u tri zasebna termina s tri različita ansambla, a sve se zbivalo 1967. godine. U prvoj svirci Gojkovića je pratio kvartet belgijskog vibrafonista Fatsa Sadija. Kasnije istog dana Gojkoviću se pridružio BRT Jazzorkest, interni jazz orkestar belgijskog nacionalnog radija koji je tada bio pod vodstvom alt saksofonista Etiennea Verschuerena. Manje od dva mjeseca kasnije Gojković se ponovno našao u BRT-ovim studijima u Bruxellesu, ovaj put na čelu međunarodnog kvinteta u koji su bili uključeni  Bent Jædig (tenor saksofon i flauta), Scott Bradford (klavir), Jimmy Woode (kontrabas) i Al Jones (bubnjevi). Svakako treba naglasiti da je Duško Gojković tada već bio etabliran kao jedan od najosebujnijih europskih jazz muzičara. 

Duško Gojković rođen je i odrastao u Jajcu, u Bosni i Hercegovini, u to vrijeme u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Studirao je na beogradskoj Muzičkoj akademiji od 1948. do 1953. Svirao je trubu u dixieland sastavima i pridružio se big bandu Radio Beograda s 18 godina. Nakon što je 1956. napustio Jugoslaviju, Gojković je sljedećih deset godina proveo razvijajući svoj stil. Dolaskom u Frankfurt prvo se etablirao na zapadnonjemačkoj jazz sceni, gdje je svirao s renomiranim big bandovima Kurta Edelhagena, Kennyja Clarkea i Francyja Bolanda. Zatim, nakon nastupa na najvećim svjetskim jazz festivalima kao što su Comblain-la-Tour u Belgiji, Antibes u Francuskoj i Newport, Gojković se preselio u Sjedinjene Američke Države, gdje je proveo četiri godine studirajući na svjetski poznatom Berklee Collegeu i radio s Woodyjem Hermanom i Maynardom Fergusonom.

Vrativši se u Europu sredinom šezdesetih, Gojković je ubrzo upoznao svijet sa svojom inačicom balkanskog melosa. Godine 1966. je izdao album Swinging Macedonia, kojeg karakteriziraju melankolične melodije i sofisticirani ritmovi. I dan danas Swinging Macedonia stoji kao jedno od najvažnijih i najtraženijih djela jazza inspiriranog europskim folkom, i pokazuje kako Gojković nije bio samo vrstan instrumentalist, već i daroviti skladatelj i svestrani umjetnik. Metafora "jazz s naglaskom" se naširoko koristila za opisivanje glazbe koju su europski jazz muzičari stvarali 1950-ih i 1960-ih, no ona ne uspijeva potpuno opisati novi jezik koji je stvarao Duško Gojković. Njegov  jazz nije bio tek puki dijalekt. Bio je to delikatan, višeslojan jezik, koji je jednako dugovao balkanskoj narodnoj glazbi kao i modernoj glazbi Amerike. 

Glazbeni album Doo´s Blues je pravo otkriće, i definitivno se izdvaja daleko iznad sličnih albuma i  kompilacija kojekakvih novootkrivenih snimki, koje često ne zaslužuju biti objavljene, makar se radilo i o inače jako važnim i vrijednim izvođačima. No ovdje otkrivamo Duška Gojkovića u top formi, stilski potpuno izgrađenog, u okruženju kolega glazbenika potpuno doraslih najvišim zadaćama. 

O samom albumu nema baš previše dostupnih podataka, pa prenosim ono što sam našao na Discogsu. To svakako olakšava praćenje skladbi, i daje uvid u izvođače pojedinih brojeva. 

A1 The Hot Lick 4:29

A2 B's Waltz 3:13

A3 The Wedding March Of Alexander The Macedonian 3:13

A4 Atlicity 5:49

B1 Doo's Blues 6:41

B2 Old Fisherman's Daughter 7:09

B3 The Night Of Skopje 5:37

Bass – Jimmy Woode (tracks: A1, A2, A4, B1), Roger Van Haverbeke (tracks: A3, B2)

Drums – Al Jones (tracks: A1 to B2)

Orchestra – BRT Jazzorkest, Belgium (tracks: B3)

Piano – Jean Fanis (tracks: A3, B2), Scott Bradford (tracks: A1, A2, A4, B1)

Tenor Saxophone, Flute – Bent Jædig (tracks: A1, A2, A4, B1)

Trumpet, Flugelhorn – Dusko Goykovich

Vibraphone – Fats Sadi (tracks: A3, B2)

Koliko god da sam dobro upoznat s likom i djelom Duška Gojkovića, svejedno me je iznenadila činjenica da je on već 1967. godine bio stilski i izvođački potpuno izgrađen i definiran. Da mi je netko pustio album i pitao me što mislim kad je to svirano, bez ustručavanja bih rekao negdje 1990-ih. Pogotovo što neke skladbe poznajem iz nekih Gojkovićevih puno kasnijih  albuma. Razina svirke je nevjerojatna, ne znam da li mi se više sviđaju Gojkovićeva sola, ili njegovih kolega pratitelja. Posebno bih želio istaknuti Benta Jædiga na flauti,  no moram spomenuti i odličnu ritam sekciju zaraznog drajva na cijelom albumu. 

Album je dostupan na vinilu i kao download u  formatu 24-bita/48 kHz. Moja preporuka je kupite dok ima, ovakav dragulj treba svatko imati u kolekciji. Užitak je garantiran.