Prije
otprilike četvrt stoljeća je gospodin Ivan Supek, audiofil i veliki
glazbeni znalac pokrenuo WAM, prvi hrvatski Webzin o audiju i muzici,
s idejom promicanja kulture slušanja glazbe. Zamisao je bila da o
svemu pišu najbolji znalci, a ozbiljnost bi trebao jamčiti
urednički odbor u kojem se nalaze eminentni ljudi iz glazbenog,
kulturnog i novinarskog života kao i vrsni predstavnici iz
audiofilskih redova. Uočeno je da u Hrvatskoj nije postojao časopis
koji bi se sustavno bavio problemima glazbe i njezine reprodukcije u
kućnim uvjetima. Želja je bila da se promovira upotreba kvalitetnih
audiouređaja, predlažu i nova i stara vrijedna glazbena izdanja, te
na taj način ljudima približi glazba kao jedan od primarnih
kulturnih interesa. WAM je imao i tiskanu i web-inačicu. Kao tiskani
časopis imao je 80-ak stranica i izlazio je svaka tri mjeseca.
Web-izdanje se unekoliko razlikovalo od tiskanog, i u stvari su se te
dvije verzije nadopunjavale.
S
ponosom mogu reći da sam bio dio tima koji je sudjelovao o porađanju
prvog broja časopisa WAM. Bio sam iznimno počašćen pozivom
gospodina Supeka, i svoj skromni doprinos sam dao s entuzijazmom i
iskrenom emocijom kao i ostali koji su sudjelovali u tom projektu. O
glazbi su naravno pisali vrsni znalci, o audiju smo pisali mi
amateri, i u simpatičnoj simbiozi smo svi zajedno uspjeli u tome da
prvi broj izađe na cestu. Jako mi je lijepo u arhivi WAM-a u popisu
suradnika pročitati i svoje ime.
WAM
se uspio dokazati kao najozbiljniji časopis u Hrvatskoj koji se bavi
klasičnom glazbom i jazzom, i na tim područjima nudi obilje
kvalitetnih informacija. Sve što se može naći u WAM-u plod je
dugogodišnjeg iskustva i bezgraničnog izučavanja materije o kojoj
se piše. Dokaz koji govori u prilog ovoj tvrdnji se može naći u
imenima autora članaka, a to su sve redom najbolji ljudi na svojim
područjima koje Hrvatska ima. Posebno želim naglasiti krajnje
ozbiljno i ažurno bavljenje suvremenom glazbom, kojoj se inače
nažalost ne posvećuje dužna pažnja zbog meni potpuno
neshvatljivog nedostatka interesa. Vrlo vrijedna su i predložena
glazbena izdanja, koja nude izvedbe one apsolutne izvođačke i
umjetničke vrijednosti, i čitateljima znatno olakšava probijanje
kroz inače bogatu ponudu u kojoj je ustvari prilično malen broj
kvalitetnih izvedbi. U audiosegmentu je testiran i opisan nemali broj
dobrih pa i posebnih audiouređaja, s vidljivim naglaskom na
dostupnost u Hrvatskoj, pokazujući da se piše o onome što se može
i kupiti. Pohvalno na svaki način, jer za slušanje glazbe uređaji
su neophodni, pa je i tu netko uložio veliki trud da to audiofilima
maksimalno približi kvalitetnom informacijom.
Postoje
i kritike da su tekstovi u WAM-u preakademski i time mnogima preteški
za čitanje, kao i da su uređaji koji su testirani preskupi većini
čitatelja. Ne mogu se složiti ni s jednom ni drugom tezom. Ako
volimo glazbu i želimo je slušati i doživjeti u svoj svojoj
punini, prvenstveno je moramo poznavati. Jedini način je učenje, a
ja si ne mogu zamisliti bolje nego da nas uče najstručniji ljudi
koje imamo, pa i po cijenu da će nam trebati puno truda i pažnje da
to shvatimo. Konačno, pismeni smo ljudi, i pristalica sam teze da
se moramo više truditi, ma o kojoj temi se radilo. Ne prihvaćam da
glazba ostane na razini puke zabave. Što se tiče sume koju bi
trebalo angažirati za kupnju dobrog audiosistema, bez obzira na
činjenicu da to nikad nisu mali novci, ipak moram reći da mnogi
troše daleko više na neke puno banalnije stvari, primjera radi
prosječan pušač na svoj porok za tri godine angažira više novca
nego što vrijedi odlično zvučeći audiosustav.
WAM
naravno postoji i dan danas, u svom izvornom formatu kao webzin.
Članci se objavljuju redovno, u istom kvalitativnom razredu kao bilo
kog trenutka svog dugog postojanja. Ono što kod mene izaziva žalost
i čuđenje je činjenica da WAM među audiofilima jednostavno nije
čitan. Kao da nije dovoljno prepoznat ni kao audio ni kao glazbeni
časopis. Širu publiku očito mogu privući jedino banalni sadržaji.
U potpunosti se slažem s tezom koju je izrekao Milan Rupić u jednom
od svojih osvrta, a to je da je audiofila najlakše prepoznati po
nepoznavanju glazbe i po malom broju kvalitetnih glazbenih djela i
izvedbi koje ima u svojoj kolekciji. Očito ni stotinjak časopisa
WAM-ovog kalibra ne bi mogli izmijeniti tu ružnu činjenicu. No zbog
onih relativno malobrojnih no vjernih čitatelja, WAM-u iskreno i od
srca želim dugo i još duže postojanje.
Primjedbe
Objavi komentar