Bez naslova

 

Ne mogu smisliti odgovarajući naslov. U ovom postu želim nešto reći o glazbi, (ne)kulturi, statistici ovog bloga, stanju duha svih nas, mediokritetičnosti, banalnosti, pa ako hoćete i o zaglupljivanju, i možda još o nečemu čega ću se usput sjetiti. Brojne su to teme, neke samo primjećujem, neke me tište, a dosta njih u meni izaziva razočaranost, kako svijetom, tako i sredinom u kojoj živim. Vidim silnu energiju koja se neštedimice rasipa na potpuno nevrijedne sadržaje. Danas ljudi raspravljaju o toplesu, potpuno nesvjesni činjenice da su generacije njihovih baka i prabaka bile liberalnije od njih. Ne može se reći da vrijednih sadržaja nema, no ispada da se je puno lakše baviti banalnostima, ili temama potpuno izvan našeg vremena, poput ratova koje su vodili naši djedovi, nego našom sadašnjošću i budućnošću. Nevjerojatno je koliko se energije i žuči prosipa u komentarima na pojedine tekstove na portalima i ostalim medijima. Zamislite da se ta energija ulaže u nešto vrijedno i korisno! Živimo u 3. tisućljeću, a meni se čini kao da to ne znaju svi, jer mentalno žive i dalje u 19. stoljeću. A statistika je prokleta stvar, dovoljno je na Facebooku pogledati koji i kakvi sadržaji imaju najveći posjet, pa da oni koji još uvijek mogu razmišljati izvuku nekakav zaključak. Ne moramo svi baš isto misliti, no svakako bismo morali promišljati, prvenstveno analizirajući sebe, sa željom da sutra budemo bolji, kvalitetniji ljudi. Trebalo bi težiti boljitku, prvenstveno izgrađujući sebe i svoje kriterije. Poskliznuli smo se u udobnost, lakše je činiti ništa nego nešto. Ljudima je osrednjost postala dovoljna, a nekad se težilo izvrsnosti.

Kultura je postala nešto od čega se bježi kao od nečeg kužnog. Koliko god nas službena statistika nastoji nahraniti podacima o izvrsnoj posjećenosti kulturnih manifestacija i općenito kulturnih sadržaja, vrlo je lako zaključiti da to ustvari istinski zanima zanemarivo mali postotak sveukupne populacije. Govorim o istinskoj kulturi, ne o kvazi-sadržajima koji bi u nekim umovima mogli proći pod kulturu. Prisjetit ću se koncerta Gidona Kremera, vodećeg svjetskog violinista, koji je jedva ispunio trećinu dvorane Lisinski, a na nastupe (ne mogu to nazvati koncertima) nekih pjevačkih zvjezdica iz nama bliske istočne države se dolazi u hordama. Kao što su i stotine tisuća ljudi bile prisutne na nastupu našeg poznatog pjevača. Ispada da je našem čovjeku najvažnije kad igra reprezentacija i gdje pjeva dotični pjevač ubojita imena. Sve je to uz snažni nacionalni predznak, što je u redu, no zar stvarno nema boljih kulturnih sadržaja kojima bi se mogao iskazati nacionalni identitet? Ako to nekome toliko znači, itekako bi mogao ići na koncerte Hrvatskog baroknog ansambla, ili posjetiti Hrvatsko narodno kazalište, ili se bolje upoznati sa radom i djelovanjem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nabrojao sam ih tek nekoliko s riječju Hrvatsko u nazivu. No za crno stanje kulture u hrvatskom čovjeku nisu bez zasluga ni državne institucije koje bi o tome itekako trebale voditi veću brigu. Redovno slušam internet radiostanice BBC Sounds i BR Klassik, i nažalost moram konstatirati da tamo puno češće čujem Doru Pejačević i Borisa Papandopula nego na našem Hrvatskom nacionalnom radiju. Kod nas kultura nažalost ide u smjeru koji se vladajućima isplati. Isto tako mi pojedinci očito premalo uzimamo učešća, i spremni smo na zobanje kulture manje nego što je spremna zobati ćorava kokoš. Probajte se zapitati koliko je ljudi uopće ikada kročilo u HNK, ili bilo u Gavelli, ili otišlo na Varaždinske barokne večeri, ili bilo na nekoj izložbi u Klovićevim dvorima, a za Muzej suvremene umjetnosti ni ne znaju da postoji. Nismo ni na drugim područjima bolji, ne znam da li si uopće možete zamisliti koliki Zagrepčani nikada nisu bili na Sljemenu, te znaju li uopće gdje je i što je Jurjevsko groblje, a kamoli da su svjesni postojanja stotina interesantnih mjesta vrijednih posjeta.

Glazbena kultura nam je očito iznimno niska. Pitam se koliko ljudi može prepoznati arije iz Male Floramye, koliko je ljudi ustvari gledalo i slušalo Jaltu, te koliko ih je uopće čulo za Richarda Straussa, ili tko je čuo Mahlerove Pjesme o zemlji. Na koncerte ide jako malo ljudi, radi se o promilima. Ne treba nas zavesti puna dvorana Lisinski, jer što je tih nepunih dvije tisuće duša prema milijunu ljudi koji tu žive. Nedavno sam, u društvu nekolicine audiofila, pitao koja im je najbolja izvedba Sonata i partita za solo violinu Johanna Sebastiana Bacha. Nisam ni dobio odgovor, nego protupitanje koje je u stvari komentar: „Ma tko to uopće sluša, pa to je silno dosadno!“ Ispada da je i glazba kao i sve drugo, što banalnije - to bolje. Vrlo sam često čuo da se sluša jazz trio, te vokalni jazz (čuveni ženski vokal u mnogih audiofila), što meni odmah govori da se u stvari ne sluša ništa, nego  je glazba ili kulisa ili zabava. Ja bih se u stvari trebao prestati čuditi skromnim brojkama čitanosti ovih mojih literarnih uradaka, jer ljude glazba ne zanima, i pogotovo nisu spremni saznati nešto novo, a kamoli nešto naučiti. Izgleda da je znatiželja u dobroj mjeri nestala kao ljudska pokretačka snaga. Ništa što je po formatu i sadržaju veće od prosječne objave na Facebooku ne može više zaokupiti ničiju pažnju. Tražimo senzacije kratkog trajanja, i trebamo nove svakih par minuta. Ono što je istinski vrijedno nažalost traži od nas popriličan angažman, a na to očito nitko više nije spreman. Da se ponovo vratim ovom mom blogu, priznajem da sam nakon šest mjeseci redovnog pisanja počeo propitkivati ima li to uopće smisla, s obzirom na skroman broj ljudi koji to pročitaju. Na moj zadnji post sam dobio jedan komentar, i to je prvi i zasad jedini komentar otkad pišem. Ipak, kontaktirala su me četvorica mojih dragih poznanika audiofila, i kroz njihovu iskazanu podršku sam shvatio da trebam pisati i dalje. Prvenstveno trebam pisati zbog sebe, jer zašto ne bih glasno izrekao svoj stav o audiju i glazbi, kao i podijelio s drugima iskustvo koje nije baš malo. Svakako ću pisati i radi onih tridesetak ljudi koji će pročitati pojedini post. Sigurno je da neću pisati radi onih petsto, tisuću ili dvije tisuće ljudi koji to neće pročitati. Pisat ću s voljom, entuzijazmom i ljubavlju prema temama s kojima živim. Idemo dalje, i nakon još šest mjeseci ćemo zajedno proslaviti prvi blogovski rođendan. Lijep pozdrav svima!