Viktoria Mullova

 

Viktoria Mullova je britanska violinistica ruskog porijekla. Rođena je 27. studenog 1959. godine u Žukovskom, u blizini Moskve.  Najpoznatija je po izvedbama i snimkama brojnih koncerata za violinu, skladbama Johanna Sebastiana Bacha te inovativnim interpretacijama popularnih i jazz skladbi.  U dobi od četiri godine počela je učiti violinu, potaknuta od svog oca.  Nakon što je studirala na Središnjoj glazbenoj školi u Moskvi  i na Moskovskom konzervatoriju kod Leonida Kogana, osvojila je prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju violinista Jean Sibelius u Helsinkiju (1980.), te zlatnu medalju na Međunarodnom natjecanju Čajkovski 1982. godine. Iskustva sovjetskog  državnog glazbenog obrazovanja sjeća se kao stresne noćne more pune licemjerja: "Naravno, nikada nisam vjerovala u komunizam. Ali sve je bila predstava. Znala sam da želim otići i pretvarala sam se da sam naivna djevojka".

Tijekom turneje po Finskoj 1983. godine, Mullova i njezin partner Vakhtang Jordania, koji se predstavljao kao njezin pratitelj kako bi mogli zajedno prebjeći, napustili su hotel u Kuusamu nakon što je Jordania rekao oficiru KGB-a koji ih je promatrao da je Mullova previše bolesna od pića da bi prisustvovala zabavi nakon koncerta. Violina Stradivari u vlasništvu Sovjetskog Saveza ostala je na hotelskom krevetu. Novinar Jyrki Koulumies u pratnji fotografa Caja Sundmana, odvezao ih je unajmljenim automobilom preko granice u Švedsku, te su odletjeli za Štokholm.  Švedska policija tretirala je mlade, odbjegle glazbenike baš kao i sve ostale političke prebjege iz istočnog bloka.  Predložili su paru da ostane u sigurnoj kući preko vikenda dok se ne otvori Američko veleposlanstvo kako bi mogli zatražiti politički azil. Tako su dva dana sjedili pod lažnim imenima u sigurnoj kući, ne usuđujući se ni izaći van, jer su im fotografije bile na naslovnicama svih švedskih i međunarodnih novina. Dva dana kasnije stigli su u Vašington, s američkim vizama u džepu. Ova spektakularna priča danas djeluje nestvarno, kao neka priča iz filmova o Jamesu Bondu, no ne treba zaboraviti da je 1983. godine željezna zavjesa još itekako postojala.

Od trenutka prelaska na Zapad počela je njena uspješna međunarodna karijera. Slijedile su brojne nagrade njenih glazbenih izdanja, kao i brojne ostale nominacije i nagrade. Svejedno, ne mogu se oteti dojmu da nije dobila zasluženu medijsku i svaku drugu pozornost, jednim dijelom zbog odsustva vlastite želje za stvaranjem velike glazbene karijere. Samim tim izostala je i veća podrška glazbenog tiska i izdavačkih kuća. Primjera radi, na streaming platformi Medici.tv koja ima arhivu od preko 4500 videokoncerata postoje samo dva koncerta s Mullovom, a neke druge violinistice, curice koje su se pojavile prekjučer, doslovno iskaču iz konzerve. No to sve skupa možda i ne treba pretjerano čuditi, jer apsolutna umjetnost nikad nije ni bila masovna pojavnost među glazbenim izvođačima. Glazbenici očito izaberu ili umjetnost, ili veliku komercijalnu karijeru. A tako i tako za vrhunske domete nisu svi ni sposobni.

Mullova je priča za sebe. Otkrio sam je prilično kasno, prije nekoliko godina, preko njenog albuma sonata i partita Johanna Sebastiana Bacha. Čistoća i posebnost njezinog pristupa se osjeća od samog početka 1. sonate, i to je u stvari jedina izvedba koju mogu staviti ispred čuvene izvedbe Nathana Milsteina (njegova druga izvedba). Mullovu možda najbolje predstavljaju snimke violinskih koncerata skladatelja 20. stoljeća. Tu se posebno ističu Prokofjev, ali i Stravinski, Šostaković i Bartok. Snimala je ista ta djela po nekoliko puta, i meni više leže kasnije snimke iz ere njene pune umjetničke zrelosti. Nekidan sam gledao njen videokoncert iz 2024. godine, održan u Rumunjskoj uz Transilvanijsku državnu filharmoniju i dirigenta Cristiana Mandeala. Na repertoaru je bio Brahmsov violinski koncert, te nakon pauze 1. Brahmsova simfonija. Violinski koncert kojeg sam u životu čuo toliko puta da svaki ton znam napamet,  kao da sam ga čuo prvi put. Vjerujem da bi i Brahms bio zadovoljan. Mullova je očito kompozitoru toliko ušla u dušu, da je uspjela stvoriti direktnu vezu između djela i slušatelja. U trećem stavku, tamo gdje Jascha Heifetz napravi cijelu senzaciju i šou, Mullove jednostavno nema. Ona je očito jedina shvatila da je kompozitor napisao koncert za violinu, a ne koncert za violinista. Svakako moram spomenuti i rumunjski orkestar i dirigenta o kojima praktički ništa ne znamo, a koji su na istoj razini s najboljima iz ostatka svijeta.

Viktoria Mullova spada u rijetke izvođače koji glazbu ne prilagođavaju sebi. I ne samo to, kad izvodi skladatelje 20. stoljeća kao da cijelo stoljeće ima pred sobom. Ne znam da li to sve skupa uspijevam dovoljno zorno objasniti, no možda najviše govori činjenica koliko je Mullova svestrana u glazbenom izboru, za razliku od nekih, puno poznatijih i slavnijih od nje, koji ustvari biraju glazbu koja im leži. Nedavno sam u webzinu WAM pročitao članak Đurđe Otržan, skladateljice, muzikologinje i spisateljice, koja Viktoriu Mullovu navodi kao najveću violinisticu današnjice, praktički bez konkurencije, i to usput potkrepljuje argumentima. Potpuno se slažem s izrečenim stavom. Mullova možda nikad neće biti planetarno poznata, no ona je dosegla ono što drugi ni ne znaju da postoji.