Biti ili ne biti audiofil

Iza ovog pomalo šekspirijanskog naslova ne krije se prava dvojba. Više se radi o mom dojmu o stanju audiofilske zajednice u Hrvata, koja je kao rijetko koja grupacija opterećena anomalijama. Početne postavke su jasne, biti audiofil prije svega znači biti glazboljubac, sa željom da se glazba sluša u kućnim uvjetima uz što vjerniju kvalitetu reprodukcije. U svojim počecima audiofilski pokret je zbližavao ljude, povezivao ih je zajednički entuzijazam, i to je bilo doba dijeljenja informacija i ideja. Naravno, uvijek je lijepo vidjeti ljude ujedinjene oko nečega, a i sama radost je veća kad je imate s kim podijeliti. No u pozadini svake ideje je čovjek, pa je samo bilo pitanje trenutka kad će na površinu isplivati ljudski ego. Pojavljuje se u raznim oblicima, i podsjeća na mitsko biće sa stotinu glava, od kojih svaka misli na svoj osobit način.

Tokom svog života sam pripadao a i danas pripadam određenim zajednicama, povezanim zajedničkim interesima. Uvijek je dominiralo zajedništvo, bila to planinarska zajednica, ili motoristička, ili neka ekološka, ili društvena. Ne bih htio da me se pogrešno shvati, i audiofilska zajednica mi je donijela puno radosti i zadovoljstva, pogotovo kroz poznanstva s divnim ljudima svih mogućih profesija i profila, kao i kroz novu glazbu koju sam kroz druženje s ljudima upoznao i zavolio. Tim više sam razočaran nekim pojavnim oblicima koje primjećujem, a koji ni na koji način ne podižu kvalitetu sadržaja. Primjećujem konstantno opadanje interesa za glazbu, pa možda i ne treba čuditi da su na površinu isplivali drugi parametri, potpuno nevažni pa i nepostojeći u ranijem periodu.

Razjedinjenje je prisutno i vidljivo u svim sferama audiofilskog djelovanja. Za neke pojavnosti su zaslužni trgovci i distributeri, koji su vođeni agresivnom željom za profitom činili sve da bi odgojili novi krug kupaca višeg imovnog i platežnog statusa. Tako je biti audiofil postao još  jedan u nizu načina za prezentaciju vlastitog ega i pokazivanje statusa, i u tom se dijelu pridružio skupim satovima, gliserima, automobilima, i svim drugim stvarima kojima ste nekome mogli iskazati svoj elitizam. Naravno, uz to ide i stav da se s visoka gleda na ostatak audiofilskog svijeta, jer kako bi uopće itko mogao i smio biti audiofil ako nije na svoj audiosustav potrošio nekoliko stotina tisuća eura. Nažalost, u svemu je važna edukacija koja mora i treba biti postupna, a to je kod mnogih izostalo. Znam za slučaj a i upoznao sam gospodina koji je za svoj prvi gramofon u životu kupio Kuzma XL, opremljen 4Point ručkom, i koji nije znao napraviti ni osnovno podešavanje gramofona. Isto tako primjećujem bezrezervnu naklonjenost nekim firmama, za primjer ću spomenuti Audionote, jer su si platežno sposobni a inače neuki audiofili poistovjetili kupovinu tih uređaja sa neminovnim uspjehom pri formiranju vlastitog audiosustava, potpuno nesvjesni da je tu najvažnije iskustvo i auditivna referenca, a ne kupovna moć.

Neke sredine su možda sklonije podjelama od drugih. U jednom našem gradu, neću reći kojem, jednostavno ne možete u istom kafiću sastaviti veću grupicu audiofila, jer pripadaju različitim taborima, čak mogu reći klanovima, i oštro su suprotstavljeni jedni drugima po svojim stavovima. Tako imate lampaše i tranzistorce, analogičare i digitalce, rokere, jazziste i klasičare, i umjesto da surađuju nažalost su razvili isključivost. Omalovažavanje svih koji misle drugačije ide do granice apsurda, a često je i prelazi. Upravo me žalosti činjenica da jedna takva aktivnost prvenstveno usmjerena na glazbu, kulturu i umjetnost, iznjedri potpuno drugačije estetske i sve druge vrijednosti, pretvorivši se u svoju vlastitu suprotnost. Pitam se zašto i čemu.

Primjećujem još jednu anomaliju koju možemo nazvati generacijskom. Postoji jedan dio starijih audiofila odraslih uz analogiju i gramofon, koji nisu ni upoznali a kamoli prihvatili digitalnu revoluciju koja je zadesila audio. To samo po sebi ne bi trebao biti problem, jer svatko ima pravo izabrati što i kako će slušati. Ono što uočavam je njihov antagonizam usmjeren kako prema samoj novoj tehnologiji tako i prema mlađim naraštajima koji su je prihvatili. I naravno, mlađi su aktivni i na forumima, pišu o temama koje stariji ne prihvaćaju ili ne razumiju, pa je to dodatna crvena krpa pred očima starijih. To poneki put ide tako daleko da stariji s ljutnjom govore kako ti mladi pojma nemaju, kako bi im trebalo reći da nisu u pravu i zabraniti im da pišu, jer jedino oni (stariji) zapravo znaju. Ono što se meni čini je da jedino ti stariji ustvari ne znaju da se promijenilo vrijeme, tehnologija i interesi, i da hi-fi današnjice sigurno nije više u Linn Sondeku i retipiranom Supexu, već u digitalnoj tehnologiji i novim medijima. Život u prošlosti ne vodi ničemu i svakako bi trebalo živjeti ovdje i sada te gledati u budućnost.

Audio je moja profesija, pa je to dodatni razlog za moju pojačanu komunikaciju s audiofilima. A stvarno sam se naslušao svega, čak do te mjere da bih mogao napisati knjigu. Naravno, većina ljudi je normalna, ljubazna i pristojna, no njih ni ne spominjem ovdje, već pišem o anomalijama. Biti audiofil je prvenstveno muški sport, pa je u njemu prisutan tipično muški superiorni stav o tome kako smo najpametniji na svijetu. Zbog reputacije koju sam izgradio tokom dugog bavljenja audijem ljudi me vrlo često zovu s raznoraznim pitanjima, no rijetko kada istinski žele čuti ono što im mogu reći, već najčešće očekuju od mene potvrdu svog vlastitog mišljenja. Takav stav primjećujem i u nekim drugim segmentima, više se vjeruje vlastitim predrasudama negoli autoritetima na tim područjima. Kod nekih ljudi primjećujem popriličnu agresivnost u pokušaju da plasiraju neku svoju ideju, misleći da su oni i jedino oni u posjedu neke velike audio-istine koja je drugima nepoznata. Postoji još i nešto što je očito pitanje mentaliteta, jer žitelji ovog područja baš i ne vole svoje uspješne ljude, a usuđujem se svrstati među takve. Tu situaciju vrlo plastično dočarava velik broj ljudi koji mi se javljaju i koji puno bolje od mene znaju što sam ja u svom životu trebao ili bih trebao napraviti. Naslušao sam se svakakvih ideja, vi bi trebali ovo ili vi bi trebali ono, a u pravilu ideje tih ljudi naglo presahnu kada ih ti isti ljudi trebaju popratiti vlastitim novčanikom.

Ovaj osvrt na stanje u audiofilskoj zajednici je opis onoga  što ja vidim i zaključujem, i ne treba ga shvatiti ni kao preveliku kritiku, a sigurno nije ni žalopojka. Ne umišljam si ni da će to promijeniti stvari nabolje, jer bi za korjenite promjene  glazbu trebalo (ponovo) postaviti na prvo mjesto i potisnuti vlastiti ego na neku nižu razinu, a to nije realno za očekivati. I naravno, nisam još dosada upotrijebio riječ tolerancija, a ona je jako potrebna u mnogim životnim segmentima, pa i ovdje.