Jordi Savall De Profundis

U nedjelju 26. 6. 2026. godine u Grazu je koncert održao Jordi Savall sa svojim ansamblima La Capella Reial de Catalunya i Le Concert des Nations, uz soliste. Mjesto održavanja je dobro poznata Helmut List Halle. Jordi Savall je tradicionalno prisutan na festivalu Styriarte u Grazu, bio sam na njegovom koncertu i prošle godine, a ovogodišnji koncert mi je posebno upao u oči još pred par mjeseci zbog nevjerojatno interesantnog repertoara, o kojem govori već i sam naziv koncerta. De profundis su uvodne riječi biblijskog 130. psalma, koji se u Katoličkoj crkvi tradicionalno moli za pokojne. Izraz se isto tako koristi i kao naziv za posmrtnu ili žalobnu pjesmu.

Program:

Michel-Richard Delalande: De profundis za soliste, zbor i orkestar

Marc-Antoine Charpentier: Te Deum za soliste, zbor i orkestar

Arvo Pärt: De profundis za muški zbor, udaraljke ad libitum i orgulje

Predviđeno trajanje koncerta je oko 65 minuta bez pauze. Prije samog koncerta u predvorju dvorane se prisutnima obratio intendant Mathis Huber i u kraćem govoru je dao dosta informacija o festivalu, repertoaru i izvođačima.

Koncert je započeo simpatičnom vizualnom instalacijom pod nazivom Igre svjetla. A samu koncertnu večer je otvorila pogrebna glazba za sprovod Luja XIV., De Profundis Michel-Richarda de Lalandea, kraljevog omiljenog skladatelja. Već ta prva skladba je ukazala na interakciju svih izvođača, uz izvrsnu homogenost i lakoću izvedbe. Ansambli Jordija Savalla zorno pokazuju zašto već tako dugo uživaju međunarodnu slavu. Djelo započinje niskim tonovima, a zatim gotovo podsjeća na dramu, s izmjenom solo glasova, trija ili zborskih dionica. To vodi u optimističan ples u C-duru, apoteozu kralja nakon njegove smrti.

Manje sumorna, ali iznimno snažna, bila je Charpentierova Te Deum. Već na samom početku pojavljuje se melodija koja je danas poznata kao himna Eurosonga, a ono što su Savall i njegovi sudionici napravili od tih izlizanih nota bilo je itekako vrijedno slušanja. Glazba je zvučala tako jasno, svježe i izravno kao da je tek nastala. I ovdje je bilo zadovoljstvo vidjeti koliko su pjevački i orkestralni nizovi usklađeni, tako da je djelo zablistalo gotovo zlatnom bojom. Jordi Savall radi ono najbolje što može i zna, i tu je prisutna samo glazba, bez pompe, sve strogo i uredno, stoga apsolutno uvjerljivo.  Svaka nota je tečna. Glasovi su savršeno odabrani, bez vibrata i puni izraza.

Snažan kontrast svemu ovomu je Arvo Pärtova skladba De profundis za muški zbor, udaraljke ad libitum i orgulje. Jako mi se dopalo što je Savall u pratnju dodao i kontrabas. Ipak je to ad libitum, po nahođenju. I pogodio je, zvučalo je punije, a svejedno bez želje za dominacijom kontrabasa. No prava zvijezda izvedbe je bio muški zbor. Nevelik, nekolicina pjevača, a dali su djelu toliko uvjerljivosti da smo slušali bez daha. Arvo Pärt, estonski skladateljski virtuoz, stvarno je najbolji u djelima sakralne tematike. Od svih njegovih djela ovo je na mene ostavilo najveći dojam, sigurno ne bez zasluga ovakvih izvođača.

Nakon završetka programa uslijedio je aplauz kakav se rijetko čuje, uz publiku na nogama koja Savallu nije dala puno izbora. Tražio se dodatak koji je i uslijedio, i dobili smo sigurno više nego smo se nadali. Jordi Savall se obratio publici, i prvo najavio djelo koje će izvesti kao dodatak. To je bila molitva za mir, Da Pacem  Arvo Pärta. Na odličnom njemačkom jeziku Jordi Savall se obratio publici i ispričao da je on to djelo naručio od Arvo Pärta, željeći ga praizvesti za neku svoju prigodu, no djelo nikako nije stizalo. Nakon nekoliko telefonskih poziva  Arvo Pärt mu je uporno odgovarao da djelo nije gotovo jer trenutno nema inspiraciju za njega. I tada se u Madridu desio teroristički napad s jako puno poginulih i ranjenih, i par dana nakon toga Savall je na faks dobio naručeno djelo. Inspiracija se pojavila, pa makar i uz ovako tragičan poticaj. Djelo nosi vrlo snažnu poruku, i to je poruka mira. No večer ipak nije završila u tihoj kontemplaciji. Izborili smo se još jedan dodatak, i to je bilo završno zborsko pjevanje iz Charpentierove Te Deum.

Moram na kraju spomenuti i nešto iz svoje audiofilske perspektive. Zvuk je bio perfektan. Helmut List Halle je dvorana s odličnom akustikom, to sam znao već od ranijih posjeta, no ovaj puta sam bio u četvrtom redu u sredini, od izvođača udaljen svega desetak metara, i to je bio pun pogodak. Nije bilo glasa ni instrumenta kojeg nisam savršeno čuo. Teorbist je svirao jako tiho, ja sam ga svejedno čuo, a siguran sam da tu privilegiju nisu imali udaljeniji slušači. Ne moram reći da se iz blizine sve to još i  jako lijepo vidi. No to sve je bilo samo zato što sam karte kupio na vrijeme, pa sam mogao birati.

Ovaj koncert je zatvorio ovogodišnji Styriarte festival, i ne mogu si zamisliti bolji i svečaniji završetak ovakve opsežne manifestacije. A Jordi Savall, par dana prije svoga 85. rođendana, već je najavljen za Styriarte 2027. godine. Koliko god će godina on uporno dolaziti i nastupati, i ja ću ga uporno dolaziti slušati.