4 lica jazza

                                                                 

Album 4 lica jazza se pojavio 1978. kao dvostruko vinilno Jugotonovo izdanje. Izvođači su bili najbolji jazz muzičari koji su djelovali u tadašnjoj državi, a bili su i dobro međunarodno poznati.  Očito se nije radilo o prevelikom tiražu, pa je album nakon nekog vremena postao nedostupan. Ubrzo je postao tražen među kolekcionarima, te je za rabljeni vinil dosizao  cijenu od preko 200 DEM. To ne iznenađuje, skoro je redovna pojava za albume na kojima svira Duško Gojković. 

Jako me razveselila vijest da je album 2022. godine remasteriran i reizdan u izdanju Croatia Recordsa. Uskoro su se na portalima pojavile recenzije i osvrti na taj album, sa detaljnim opisima i informacijama. Mislim da nema potrebe da ja o tome pišem na isti način, i navodim iste činjenice. 

Album je snimljen na dva koncerta, u dvorani Lisinski u Zagrebu, te u dvorani Union u Ljubljani. Na zagrebačkom koncertu sam bio, održan je u prosincu 1977. O albumu želim govoriti s pozicije živućeg svjedoka, s apsolutno jasnim sjećanjem na taj davni koncert. Na početku sam imao dvojbu, ima li uopće smisla pisati o koncertu koji se održao prije 47 godina. Odgovor na to dat ćete vi. Smisao je kao istina, nalazi se u oku promatrača.

Nešto moram reći o izvođačima. Vokalistica Nada Knežević je ne bez razloga tada nosila epitet prve dame jugoslavenskog jazza. Nju sam poznavao isključivo s radija i televizije. Ni dan danas mi nije razumljiva činjenica da ona do tada u svom životu nije snimila ploču, a imala je RTB praktički u svom dvorištu. Duško Gojković, solist na trubi i krilnici, je povremeno dolazio u Zagreb i sudjelovao u Boškovim svirkama tako da sam ga imao prilike čuti više puta u Lapidariju. Tenor saksofonist Jovan Miković mi je bio nepoznat, razlog može biti što je on djelovao uglavnom u Beogradu, a treba imati na umu i da sam ja tada imao 21 godinu, i nije bilo tako lako pratiti svjetsku glazbenu scenu kao danas. Za pijanista Boru Rokovića sam samo čuo, on je djelovao u Njemačkoj. 

Sada dolazim na nama najpoznatija imena. To su Boško Petrović, Damir Dičić, Krešimir Remeta i Ratko Divjak. Njih sam itekako dobro poznavao. Prvi put sam svu četvoricu zajedno čuo davne 1972. godine, tada skupljene u sastavu BP Convention. To je bilo u malom jazz klubu kojem ni imena ne znam, u stanu na polukatu kuće u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu, nasuprot Botaničkog vrta. Imao sam 16 godina. Dvadesetak stolica, i moj prvi susret s improviziranom jazz glazbom. To je itekako dalo smjer budućim desetljećima mog glazbenog interesa.  

Da se vratim na koncert, koji je započeo manjim incidentom. Na pozornici klavir je bio s lijeve strane, a muzičari su na binu izašli kroz vrata s desne strane. Hodajući prvi, Bora Roković je krenuo prema klaviru, noseći u ruci mapu s pomno složenim notama. Malo se spotaknuo, note su mu ispale i rasule se po pozornici. Naravno odmah ih je pokupio i svirka je počela, a on je prvih desetak minuta pokušavao te note bezuspješno složiti.  Sve je počelo skladbom Kosmet Duška Gojkovića zasnovanom na narodnom melosu, a apsolutna zvijezda te izvedbe je bio bubnjar Ratko Divjak. To sam prvi put čuo i vidio, on je spojio plastičnu cijev na svoj bubanj, tokom svirke je stavljao u usta i puhao, napuhujući bubanj i time mu mijenjao visinu tona. Poslušajte to, nevjerojatno je. I  jako naporno. Moja balkanska dama Boška Petrovića je bila bujica, pravi vatromet onoga što sam izvorno poznavao iz repertoara Esme Redžepove. A Bora Roković, to čudo od čovjeka, dodao je svemu svoj ljutkasti začin. Njegov solo je krov, nadgradnja svega. Posebno ću još spomenuti Krešimira Remetu u skladbi Boška Petrovića San zelenog jastoga. Njegov kontrabas-solo nas je prikovao za naslone, valjda nismo ni disali. I dan-danas, nakon 47 godina, osjećam trnce dok to slušam. Oduvijek sam smatrao da je Krešimir Remeta u svojim solima prilično škrt s tonovima. No to samo po sebi ne znači ništa. Bio je pravi umjetnik vještine kako sa tako malo izraziti tako puno. Damir Dičić, gitaristička legenda, u toj istoj Boškovoj skladbi zapanjujuće daje sve što zna, a i kasnije svira briljantan solo u izvedbi vlastite skladbe Pjesma za tebe. O Bošku Petroviću ne bi trebalo ništa ni reći, njegove su skladbe zlatni standard autorskog rada, a svirka mu je posebna kao uvijek. Boško je ovdje u top-formi, u najboljem izdanju. Djeca rastu brzo je skladba Bore Rokovića koja zorno kazuje i o njegovom skladateljskom i izvođačkom umijeću. Čuje se njegova simpatija prema  be-bopu, a nazire se i utjecaj Theloniousa Monka. Ustvari, ne mogu nikoga izdvojiti, svi članovi sastava su  doprinijeli ovako visokoj razini svirke i ukupnosti dojma. Oprostite mi što nisam u ovom osvrtu ništa rekao o ostalim učesnicima ovog koncerta. O svakome od njih bih mogao napisati jedan cijeli članak. 

Na jednom portalu sam pročitao opasku da je repertoar koji je Nada Knežević odabrala za svoj nastup ustvari već davno prežvakan, izvođen previše puta. S tom tvrdnjom se ne bih mogao složiti. Ne vidim ni jedan razlog zašto repertoar koji je bio dovoljno dobar za Ellu Fitzgerald ne ni bio dobar za Nadu Knežević. Izvedba je naravno bila odlična. 

Od tog koncerta mi nije ostalo ništa osim sjećanja. Nisam sačuvao ni ulaznicu, niti sam u to vrijeme fotografirao na koncertima. Mainstream jazz se danas više skoro uopće ne svira i sve ga je teže negdje čuti, tako da je reizdanje ovog albuma i u tom smislu više nego dobrodošlo. Možda čak potakne ponekog glazbenika na povratak korijenima. Takav glazbeni dragulj bi trebao imati stalno mjesto u našim kolekcijama i našim srcima. Svi vi, dragi čitatelji, koji imate taj album i dobro ga poznajete, itekako znate o čemu se radi. A vi drugi, ako sam imalo uspio poškakljati vašu znatiželju, krenite na taj put, vrijedno je cilja. Album je dostupan, može se i kupiti i čuti na streaming servisima. 

Da to ne ostane tek moja puka nostalgija.