Single-ended versus push-pull

                                                       

Postoje dvije osnovne topologije koje se koriste u izlaznim pojačalima, bilo da su s elektronkama ili tranzistorima. Ovdje se neću baviti topologijama tranzistorskih pojačala, to neka ostane za neku sljedeću priliku, već ću govoriti samo o pojačalima s elektronkama. To su jednotaktna ili SE (single-ended), i protutaktna ili PP (push-pull). Ono što se na prvi pogled uočava je da SE pojačalo za svoj rad koristi jednu elektronku koja vrši pojačanje kompletnog valnog oblika audiosignala, dok PP koristi dvije, a svaka elektronka pojačava samo jednu poluperiodu. Za razliku od tranzistorskih, pojačala s elektronkama koriste jedan važan, čak neophodan element za svoj rad, a to je izlazni transformator. Njegova zadaća je prilagodba izlazne impedancije elektronki na impedanciju zvučnika. Elektronke imaju relativno visoku izlaznu impedanciju, reda nekoliko stotina oma, dok je tipična impedancija zvučnika nekoliko oma, a za optimalan transfer energije impedancije moraju biti međusobno usklađene. Izlazni transformator je u stvari transformator impedancije. 

Htio bih odmah nešto razjasniti, i to sa strogo audiofilskog stanovišta, a ne tehničkog. I posredstvom SE, kao i PP topologije moguće je, bez ikakve sumnje, postići vrhunski (hi-end) zvuk. Mada postoje jako velike razlike u performansama, prvenstveno korisnoj snazi pojačala, to ne predstavlja nikakav problem pri uobličavanju konkretnog audiosustava. Izlazna snaga SE pojačala se uglavnom kreće u rasponu od nekoliko vata do nekoliko desetaka vata, dok je to kod PP nekoliko desetaka do nekoliko stotina vata. To se svakako mora uzeti u obzir pri odabiru zvučnika primjerene osjetljivosti. Svaka od topologija ima svoj zvukovni, pa i upotrebni karakter, i o tome ću nešto reći kasnije. 

                                  SE monoblok 300B Aurum

SE pojačala postoje već stotinjak godina, taj tip pojačala  je nastao odmah nakon izuma triode. Ta su pojačala krajnje jednostavna, i dan-danas su u upotrebi iste izvedbe i tehnička rješenja. Kad bismo nekome u najkraćim crtama htjeli objasniti kako radi pojačalo, nacrtali bismo mu za objašnjenje upravo shemu SE pojačala. Najveću masovnu primjenu su našla u radioaparatima, no služila su i kao kino-pojačala. Male snage su se vrlo brzo  pokazale kao ograničavajući faktor. Čim se pojavila potreba za ozvučavanjem većih  koncertnih dvorana i otvorenih prostora, tražila su se nova rješenja. Konstruirano je PP pojačalo, snage su se udeseterostručile, i to se pokazalo pravim odgovorom na nove potrebe. U PP pojačalu nema više ničeg jednostavnog, puno je kompleksnije i  ima sklop okretača faze kojeg SE pojačala ni nemaju niti  trebaju za svoj rad. Tu ću u tehničkom opisu ta dva pojačala stati, jer je to sve skupa prilično kompleksna građa, i o tome bi se mogla napisati knjiga. I napisane su mnoge, naravno. Ono što nas zanima je audiofilski pristup i primjena tih pojačala. PP pojačala su u najvećoj mjeri bila prisutna sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se počeo dešavati pokret koji je prerastao u pravi come back  SE pojačala. To je počelo u Japanu, i proširilo se preko Amerike do cijelog svijeta. Danas su SE i PP topologije prilično ravnopravne, ako već ne brojčano (PP je i dalje brojčano premoćan), onda upotrebno. 

Oko SE pojačala, pogotovo triodnih, ima puno mistike. To se još više odnosi na SE 300 B, koja imaju kultni, skoro bismo mogli reći idolopoklonički status. Mogu se samo složiti s tim, to je tip zvuka koji se itekako zna dopasti, i mnogi audiofili će reći da ih je taj zvuk najviše približio živoj svirci. Kritičari će reći da je to sve skupa preeufonično, no ja ne vidim zašto bi to bio problem, konačno, zašto nam se neki zvuk ne bi smio jako dopadati. U stvari, tu se očito radi o prisustvu parnih harmonika u SE zvuku, koji su lako slušljivi i dopadljivi ljudskom uhu. Ipak, to sigurno nije sve, ima tu nekih parametara koje možda nije lako fizikalno objasniti, no uho ih čuje, i može ih se nazvati SE zvukovni karakter. Ako netko preferira vokalnu glazbu (dosta audiofila često spominje ženski vokal) ili solo instrumente, na primjer gitaru ili lutnju, ali i komornu, mali jazz, u stvari bilo koju glazbu bez izraženijeg dinamičkog izričaja, tada bi SE bio odličan odabir. SE zvuči naturalno, timbar je najprirodniji mogući, a mikrodinamika je nevjerojatna. Čak je blagonaklon prema ne baš najboljim snimkama, uspije istaknuti one dobre elemente takve manjkave snimke.  Da zaokružimo, slušanje glazbe manjeg dinamičkog opsega, uz efikasniji zvučnik, u ne prevelikoj sobi, uz razumnu glasnoću, to uz dobro uobličen SE sustav može biti prava zvukovna čarolija. 

                    PP stereopojačalo KT 150 

PP je druga strana medalje. Tehnički je savršeniji, snage ima koliko hoćete, frekventni odziv je full-range (kod SE-a to nije uvijek slučaj), i sposoban je za najveće dinamičke skokove. Može mu se pripisati izvjesna doza grubosti, no to imaju i tranzistorci, pa im to svejedno nitko pretjerano ne uzima za zlo. Kao i u svakom drugom audiosustavu, tako i kod PP-a sve najviše ovisi o sinergiji unutar odabranih komponenata, cilj je da sustav zvuči moćno, a skladno i muzikalno. Naravno stvar je u glazbi koju želite slušati. PP je za velika orkestralna djela, za operu, i za orguljašku glazbu. Zamislite si, na primjer, Verdijev rekvijem, s izvođačkim tijelom od stotinjak ljudi u orkestru, sto ljudi u zboru, i još povrh toga soliste, i na dosta mjesta svi sviraju i pjevaju forte fortissimo, i odmah vam je jasno da za ovakav slučaj snage pojačala  nikad nema previše. Jedna jedina ženica, sopranistica, vam je u stanju pojačalo dovesti u clipping, ako nije dovoljno snažno. Danas  se potreba za snažnim PP pojačalom  još dodatno naglašava, s obzirom na postojanje nekomprimiranih visokorazlučivih master zapisa s dinamikom većom nego ikada prije. 

Htio bih se osvrnuti na još jedan aspekt SE i PP priče, koji može dovesti u zabludu ako se površno gleda. Kada se kaže da su SE pojačala slaba, a PP snažna, to je točno samo ako se radi o ekstremima. Postoje SE pojačala snage 1 W, kao što postoje i  PP pojačala od 500 W. No u velikom broju slučajeva snage SE i PP pojačala su u istom rangu. Na primjer, mnogo je PP pojačala sa EL 84, koja sa snagom od cca 15 W direktno ulaze u područje snage tipične za SE. Isto tako postoje SE pojačala sa snagama većim od  70 W, čime su ozbiljno zagazili u PP dvorište snage. Bez problema se može naći SE i PP pojačalo iste snage, što daje mogućnost objektivnijeg istraživanja SE i PP zvuka sa istim zvučnikom i u istoj sobi.  Koji koncept je bolji? Kako za koga. Ne treba  postavljati stvar kao da bi trebalo izabrati ili - ili između ta dva koncepta. Naravno, može se i to, ako netko zna što želi od zvuka i kakvu glazbu sluša. No možda je ipak najbolji recept onaj koji daje odgovor na sve, a to je - treba imati i SE i PP pojačalo, naravno!