Anne-Sophie Mutter

                                                            

Anne-Sophie Mutter je jedna od najznačajnijih violinistica našeg vremena. Otkrio i podržao ju je Karajan dok je još bila jako mlada, i organizirao je 1977. njezin prvi profesionalni nastup sa Berlinskom filharmonijom. Od tada pa sve do danas traje njena velika i uspješna karijera. Snimila je preko 50 albuma, uglavnom za Deutsche Grammophon, i nastupa kao solistica širom svijeta sa vodećim orkestrima i dirigentima. Najčešće svira na Lord Dunn-Raven Stradivarijevoj violini. Njezin repertoar uključuje tradicionalna klasična violinska djela od baroka do 20. stoljeća, ali izvodi i snima i djela suvremenih skladatelja, koja su vrlo često njoj i posvećena. Primila je brojne nagrade. Osnovala je fondaciju Anne-Sophie Mutter koja pomaže mladim muzičarima gudačima. Nije ni sporan ni upitan njezin veliki talent, no svakako treba istaknuti da je imala sreću raditi s najboljima, i time se kao umjetnica usavršila do neslućene razine. Treba joj odati priznanje i da je veliki radnik, aktivna je do te mjere da skoro svakodnevno nastupa posvuda. Dovoljno je pogledati njezin kalendar nastupa pa da sve bude jasno. Ovdje moram stati, jer je njezina biografija toliko puna sadržaja  da bih mogao pisati danima a da se ne ponavljam. 

Prvi put sam se s njenom svirkom susreo preko albuma Carmen-Fantasie is 1993. godine, s Bečkom filharmonijom i Jamesom Levinom. Taj je album postao vrlo popularan među audiofilima zbog odličnog zvuka, i imali smo ga svi. Tada sam ustvari počeo slušati Muttericu (kako smo je u žargonu mi audiofili zvali), nabavivši  sva njena izdanja do kojih sam mogao doći. Moram priznati da sam postao njezin fan. Njezin pristup i emocija koju je unosila u svirku bili su nešto što me je trajno privuklo njezinim izvedbama. 

U jednom sam trenu poželio čuti je uživo na koncertu. No to je bilo puno lakše poželjeti nego i učiniti. Prvi moj pokušaj je bio prije otprilike 5 godina, kad sam saznao da će nastupiti u bečkom Musikvereinu. No ni uz najbolju volju nisam uspio, koncert se rasprodao u par minuta, i ja jednostavno nisam uspio dovoljno brzo poklikati da dođem do karata. 

Druga prilika mi se ukazala lani, ovaj put u Wiener Konzerthausu. Mada sam na vrijeme krenuo u nabavu karata, i to se rasprodalo dok sam se ja praktički okrenuo oko sebe. To me naučilo da kod takvih stvari nema razmišljanja ni čekanja, ako se može kupiti karta to treba učiniti istog trena, odmah. No nisam odustao. Svaki dan sam otišao na stranicu dvorane, ulogirao se, i provjerio da li je netko možda vratio kupljene karte. I jednog dana mi se posrećilo, ugledao sam dvije slobodne karte, dva mjesta jedno do drugog, doduše skupo ko vrag, ali 5. red! Kupio sam ih u hipu! 

Došao je i taj trenutak, krenuli smo u Beč dan ranije da prespavamo, i lijepo odmorni i opušteni odemo na koncert.  Bila je subota 7. 9. 2024., koncert je bio u 19.30 sati. Izvođači su bili Pittsburgh Symphony Orchestra uz svog šefa dirigenta, austrijanca Manfreda Honecka, i solistica Ann-Sophie Mutter.  Na repertoaru je bio John Adamsov Short ride in a fast machine, suvremeno djelo američkog skladatelja, zatim Mendelssohnov violinski koncert, te na kraju Mahlerova 1. simfonija. 

Uvod u koncert je bilo Adamsovo suvremeno djelo, tipično američko rekao bih. Odlično je poslužilo za zagrijavanje, i orkestra i nas publike. A tada je došla ona, Anne-Sophie Mutter, aristokratskog izgleda i elegantna. I svirka je počela, i čvrsto i tečno, i oporo i glatko, na način na koji to ona uvijek radi, uz puno emocija. Njen ton je sigurno najljepši ton violine koji možete čuti, zaslugu za to ima i Stradivari, no ipak sve stvaraju prsti i duša solistice. Opčinjava njena lakoća sviranja, imate dojam da je to nevjerojatno lako, a znamo da nije. Njene kadence su prava perfekcija, čujna do najmanjeg detalja. Nevjerojatno mi se sviđa način na koji ona povremenim glisandom  ukliže u slijedeći ton. Andante je bio ono nešto, onaj trenutak u kojem sam postao svjestan da prisustvujem nečemu što se može nazvati apsolutna umjetnost, ili estetski gledano apsolutna ljepota. Naravno da je i komunikacija s orkestrom i dirigentom također ona apsolutna. Prava je šteta što Mendelssohnov koncert traje svega pola sata. Na kraju aplauz, višestruko izlaženje na binu, koliko god puta to publika traži. I dodatak, nešto iz Star Warsa Johna Williamsa. 

Moram spomenuti i dirigenta i orkestar, koji je bez dvojbe jednako vrijedan kao i ostali najbolji orkestri na svijetu. U prvoj Mahlerovoj sam se mogao skoncentrirati samo na njih. Vidjelo se koliko su međusobno usklađeni, svaki pokret dirigentovog malog prsta i svaki mig ili gesta rezultirao je trenutnom reakcijom. 

Uz Mutteričino ime često stoji epitet superstar. Mislim da je to ne opisuje u pravoj mjeri, jer ona je puno više od toga. Slušao sam na koncertima mnoge violiniste, pa i one s reputacijom najboljih na svijetu. Nakon ovog koncerta mogu samo reći: Anne-Sophie Mutter je apsolutno najbolja od najboljih!