Bill Evans

                                                                 

Kad god pišem o nečemu to uvijek nastojim učiniti ne samo iz svog kuta gledanja, nego i iz proživljenog osobnog iskustva. Bio sam na koncertu Bill Evans trija dok sam još bio jako mlad, i moram priznati da ja tada nisam ni znao tko je Bill Evans, i kakav je njegov značaj u povijesti jazza. Ne sjećam se točno ni godine, no to je moralo biti negdje kasnih 1970-ih, jer je Bill Evans umro 1980. godine. Imao je samo 51 godinu. Detalji s tog koncerta su mi ipak malo izblijedili, nažalost ne sjećam se tko su bili kontrabasist i bubnjar, no ono što i danas pamtim je nevjerojatna suradnja unutar trija, s puno prostora za kreativnost za svakog člana. Bill Evansovu svirku sam doživio kao vrlo šarmantnu i pjevnu i tečnu, mada je ustvari bila vrlo kompleksna.

 Teško je Bill Evansovu glazbu izdvojiti izvan konteksta njegove osobnosti. Jednom je bio izjavio da, u stvari, najrađe svira bez publike. Tek danas, u svojoj zreloj dobi, sam u stanju doživjeti i shvatiti što je on zapravo radio. Na njega je utjecalo njegovo klasično glazbeno obrazovanje, posebno skladatelji Ravel i Debussy, te naravno Bach. Znao je spomenuti da je imao uzore među jazz pijanistima, to je prije svega bio Bud Powell, te u svojim ranim danima Nat Cole (dok još nije propjevao). Njegov biograf Peter Pettinger je jednom izjavio da je Bill Evans asimilirao tisuće utjecaja, a ja bih na to slobodno dodao da je i on utjecao na tisuće i tisuće drugih. Postoji teorija s kojom se itekako slažem, a to je da svaki postevansovski jazz pijanist njemu nešto duguje. Čak je i veliki Miles Davis izjavio da je jako puno naučio od Bill Evansa. Pravo je pitanje bi li Miles Davisov album Kind of blue, najprodavaniji jazz album svih vremena, bio to što jest bez sudjelovanja Billa Evansa. 

Mada je djelovao u nekoliko jazz formacija pod vodstvom drugih, najveći dio svog glazbenog izričaja Bill Evans je posvetio jazz triju. Svakako najbolji, pa i najznačajniji je bio Bill Evans trio u kojem su bili kontrabasist Scott LaFaro i bubnjar Paul Motian. Snimili su dva studijska albuma, Portrait in Jazz i Explorations, te dva albuma uživo u klubu, Sunday at the Village Vanguard i Waltz for Debby. Nažalost, deset dana nakon snimanja tih albuma Scott LaFaro je poginuo u prometnoj nesreći u dobi od svega 25 godina. Jazz je ostao zakinut za istinskog velikana i inovatora. Po onome što je Scott LaFaro dao  možemo samo naslutiti što bi sve još mogao dati da je imao priliku i poživio. Njegova priča jako podsjeća na priču jednog drugog inovatora, jer je i Jimmy Blanton umro sa 24 godine, dakle još mlađi. O značaju Scotta LaFara dovoljno govori podatak da je rangiran na visokom 16. mjestu na Bass Player magazinovoj listi 100 najboljih jazz kontrabasista svih vremena.

Da se vratim na Billa Evansa, on se okušao i u drugim formatima, snimao je i u duetu, ali i solo albume. Album New Jazz Conceptions iz 1956. godine je njegov debut album pod vlastitim imenom. Dvije godine kasnije je snimio album Everybody Digs Bill Evans. Na upit producenta zašto je dvije godine čekao, odgovorio mu je da nije imao ništa novo za reći. Za album Conversations with Myself  je dobio Grammy. No dobio ih je hrpu, a nominiran je bio mnogo puta. Uz kraće pauze, Bill Evans je bio aktivan sve do svoje prerane smrti 1980. godine. Svi su njegovi albumi, pa i oni zadnji kad je već bio prilično opterećen i svojom ovisnošću o heroinu i svojim obiteljskim traumama, bili odlične razine i svi su najblaže rečeno vrlo slušljivi. 

S Bill Evansovim albumima se družim veći dio svog života. Nekoliko puta godišnje ih ponovo poslušam, jer s tom glazbom nikad niste gotovi. Koliko god puta da ih čujem, svaki put otkrijem nešto novo. To nije pomodna glazba koja bi s vremenom polako gubila na svojoj atraktivnosti, već je to nešto što se može nazvati trajno dobro. Tome se vraćate. Ponovo i ponovo. Najdraži su mi albumi sa Scott LaFarom. Snimke uživo iz jazz kluba su primjer najviše suradnje koju je ikada ostvario jazz trio bilo o kome da se radi. S druge strane, studijski su albumi rezultat pomno prostudiranog i glazbenog i intelektualnog pristupa, i isto su tako sam vrh mogućeg. To nije glazba koja bi bila zvučna kulisa dok se bavite kućanskim poslovima ili čitate knjigu, već je to glazba za aktivno koncentrirano slušanje. To je glazba koja škaklja vaš intelekt.

Namjerno se u ovom članku nisam bavio iznošenjem velikog broja podataka o Bill Evansovoj  karijeri, razvojnom putu, kronologiji, stilu, utjecajima, muzičarima s kojima je djelovao (osim nekolicine najvažnijih), te iznošenjem njegovih osobnih i obiteljskih prilika. To su dobro poznati podaci za sve nas koji smo upoznati s njegovim likom i djelom. Za one druge to bi mogao biti poticaj za upoznavanje, a nije teško, već odlazak na Wikipediju će dati više nego solidnu razinu informacija, a do glazbe Bill Evansa danas je lakše doći nego ikada. Na kraju ipak ostaje žal za karijerom koja je prerano prekinuta njegovom smrću. Ovisnost o heroinu je i kod njega bila fatalna kao i kod mnogih drugih. Evansov prijatelj Gene Lees je opisao Evansovo druženje s teškim drogama kao najduži suicid u povijesti.