Da Capo al Fine - 3. dio

 

Ugodno me je iznenadio telefonski poziv kojim mi je javljeno da su odštampane aluminijske natpisne pločice. Nestrpljivo sam sjeo u auto i otišao u Jasku u tiskaru koja mi radi sve usluge tiskanja. Danas je to jako jednostavno, sve što trebam učiniti je e-mailom poslati dokument koji je grafičko rješenje u digitalnom obliku, i koji vodi printer kroz proces tiskanja. Da, dobro ste čuli, to radi printer. Ako se nečemu istinski divim onda je to tehnologija koja može tiskati bilo koje oblike, bio to tekst ili skica, crtež, ma što god hoćete, i to na bilo koju podlogu. I to je to, otisci su perfektni, savršeni, ma za poželjeti. Kad se samo sjetim onih desetljeća kad sam to radio sitotiskom, uz koliko muke, pokušaja i promašaja se dolazilo do otisaka, i koliko puta je znao otići cijeli dan a da se nije uspjelo izraditi iole upotrebljivo sito. To je nažalost tako kod tehnologije koja jako ovisi o meteorološkim uvjetima poput tlaka, temperature i vlažnosti, i od nepostojanosti kemikalija s kojima se radi. Moram reći da mi je nekada štampanje otisaka bila noćna mora. I ako će me sad netko pitati zašto sam to radio sam i nisam to prepustio profesionalcima, odgovor leži u činjenici da sam uvijek trebao jako malu seriju, ili čak jedan komad, i nitko mi to nije htio raditi ako nema barem 500 otisaka. Danas donesem 1 komad u tiskaru, i oni mi bez problema otisnu 1 komad. Savršeno.

Dijelovi kućišta su na plastifikaciji, rečeno mi je da će to trajati 15 – 20 radnih dana. Nema mi druge nego čekati, neće moja nestrpljivost ubrzati stvar. U međuvremenu se mogu prihvatiti montaže elektroničkih elemenata na štampane ploče, i na taj način pripremiti unaprijed sve što god mogu, pa kad kućišta budu gotova mogu pristupiti završnoj montaži, ožičenju i puštanju u pogon.

Štampane ploče za SE 300B su prilično jednostavne. Na gotovim, prethodno izrađenim pločama trebalo je još izbušiti rupe, montirati šuplje zakovice i lemne ušice, i polakirati ih zaštitnim lakom. Nakon sušenja je došao trenutak koji uvijek volim, a to je početak montaže elemenata. U mojoj glavi to je uvijek početak kraja, jer kad se dođe do te faze finiš se već može naslutiti. To svakako spada u završne faze izrade.

Uvijek prvo montiram podnožja elektronki. Taj je redoslijed najlogičniji. Nakon toga montiram elektrolitske kondenzatore jer su to fizički najveći elementi. Zatim se kreće s montažom dioda u Graetzovom ispravljaču, i nakon toga s preostalim elementima napajanja, s idejom da se sklop napajanja kompletno završi. Na kraju preostaje montaža elemenata aktivnog sklopa pojačala, a toga stvarno nema puno, i prilično brzo je gotovo. Ipak, sve ovo se nekako razvuče na cijeli dan posla iz jednog jedinog razloga koji nekom drugom ne bi bio toliko važan ali meni je bitan. Naime, ja sve elemente, bili to otpornici ili kondenzatori, mjerim i izabirem iz mase, dakle uparujem ih, s idejom da lijevi i desni monoblok imaju na istim mjestima elemente potpuno jednakih vrijednosti. Nekome će to možda izgledati kao pretjerivanje, no ja smatram da je to jedini način da dva gotova monobloka budu potpuno jednakih karakteristika i mjernih vrijednosti. Ne treba zaboraviti da se radi o uređajima u kojima se ne koristi negativna reakcija koja bi sve razlike u vrijednostima ujednačila, eto, zato je to važno.

Želio bih ovdje objasniti još jedan tehnički detalj, naime, ja sve elektroničke elemente na štampanu ploču montiram na strani štampanih vodova, a ne na suprotnoj strani kao što je to uobičajeno. Prvi puta sam to vidio prije puno desetljeća, u monoblokovima VTL 120 Davida Manleya, legendarnog konstruktora cijevnih pojačala. Prvi tren mi je to bilo neobično, no odmah sam shvatio sve prednosti takve ideje koja omogućuje pristup svim elementima elektronike čim se uređaj otvori, i može se u slučaju potrebe intervenirati bez ikakvih problema. Jednostavno i genijalno, i odmah sam to prihvatio kao svoj put pri dizajnu štampanih ploča i mehaničkog rješenja uređaja u cjelini. Cijelu tu logiku će biti najlakše razumjeti na slikama unutrašnjosti gotovog uređaja, no još ćemo se svi morati malo strpjeti. Do ovog časa je napravljeno apsolutno sve što se moglo kao kvalitetna priprema za završnu montažu.

Danas (srijeda 17. 9.) sam putem e-maila dobio obavijest da su dijelovi kućišta gotovi, plastificirani, i mogu se preuzeti. Ovo je stvarno odlična vijest, to je puno prije nego što mi je rečeno. Odmah sam sjeo u auto i krenuo put Svete Nedelje, ne htijući izgubiti ni trenutak vremena. Moja kućišta su me čekala lijepo zapakirana u kartonskoj kutiji, ljubazno su mi to sve stavili u prtljažnik i ja sam se veselo vratio kući, jedva čekajući da sve dijelove otpakiram i pregledam. Kao i svaki put do sada, sve je bilo u redu i sve izgleda perfektno. Ono što sada predstoji je montaža dijelova kućišta u cjelinu.

Svi dijelovi kućišta su montažni i međusobno se spajaju vijcima. Dijelova ima puno, vijaka još puno više. Montažu radim po grupama, prvo montiram kutije koje pokrivaju transformatore i opremim ih natpisnim pločicama. Na dna uređaja se montiraju gumene nogice. Glavni, centralni dio kućišta se sastoji od najviše elemenata. Na gornji/prednji dio montira se stražnja ploča i bočnice, te nosač kutije transformatora, te natpisna logo pločica. Sad to već poprima vizuru pojačala.

Na stražnju stranu se montiraju priključnice za zvučnik, RCA utičnice, kućište osigurača i mrežni priključak. Još je potrebno montirati UX-4 podnožja za 300B, to su jedina podnožja koja nisu na štampanoj ploči nego na kućištu. I došli smo do ugradnje transformatora, najvećih i najtežih dijelova pojačala. Odmah nakon toga se spaja sekundar izlaznog transformatora na zvučničke priključnice. Svi izvodi s transformatora se identificiraju, upredu po namotima i kroz rupe provuku u unutrašnjost uređaja, tamo će se sve spojiti. Sada slijedi montaža štampanih ploča, prethodno opremljenih svim elektroničkim elementima. U toj montaži ima puno simbolike, jer je štampana ploča sa svim elementima ustvari srce i mozak cijelog pojačala. Nakon toga na red dolazi ožičenje i spajanje svih sklopova u funkcionalnu cjelinu. Kao i kod drugih faza izrade i spajanje radim po sklopovima. Prvo spajam mrežni prekidač i kompletan sklop za napajanje. Zatim je na redu spajanje podnožja za 300B. Na kraju spajam interkonekcijskim kablom RCA priključke sa ulazom pojačala na štampanoj ploči. Cijelo se ožičenje na kraju plastičnim vezicama povezuje u žičanu formu, to je finalni detalj koji daje urednost i estetiku iznutra. I eto, ovime su monoblokovi električki završeni i spremni za puštanje u pogon.

Petak je, kasno popodne, i puštanje u pogon, mjerenje, i slušanje ću ostaviti za idući tjedan. Nakon napornog tjedna treba mi vikend za opuštanje i odmor.