Maxim Vengerov u Ljubljani

 

U okviru 73. Ljubljana Festivala 9. 9. 2025. u Cankarjevom domu koncert su održali violinist Maxim Vengerov i Slovenska filharmonija pod vodstvom svog dirigenta Kahija Solomnišvilija. Na programu je bio interesantan repertoar, znalački odabran da bude zanimljiv svima, i ono što se meni uvijek dopada, da bude s tendencijom rasta kako koncert ide od početka prema kraju.

Program je bio:

Richard Wagner: Uvertira prvog čina opere Lohengrin

Jean Sibelius: Koncert za violinu i orkestar u d-molu, op. 47

                                     ………

Sergej Prokofjev: 5. simfonija u B-duru op. 100

Lohengrin je šesta opera Richarda Wagnera i zadnja prije njegove velike reforme opere u glazbenu dramu. Kao i ostale njegove opere i ova se temelji na starim legendama. Radnja je postavljena u 10. stoljeće i osnova joj je legenda o Lohengrinu, sinu Parsifala i čuvaru svetog grala. Među poznatijim odlomcima opere je uvertira prvog čina, sagrađena od jedne jedine teme svetog grala. Pojavljuje se jedva čujno, visoko u violinama, zatim se gudačima i trubama razvije u veličanstveni vrhunac, da bi ponovo nestala u tišini. Wagner je violine podijelio u brojne glasove i time stvorio osjećaj sjaja i treptanja. Uvertiru je opisao kao prikazanje anđeoske procesije, koja s neba donosi sveti gral i povjerava ga vitezu.

Ova je uvertira odlično poslužila da nas, publiku, uvede u cijeli koncert, dajući nam priliku da se upoznamo s orkestrom i dirigentom, kao i sa zvukom same dvorane. Orkestar je uvjerljiv, i uspio je dočarati svu dramatiku Wagnerove glazbe.

Violinski koncert Jeana Sibeliusa je njegov jedini koncert. Napisao ga je u trenutku kada je već žeo umjetničke uspjehe. Praizvedba je bila prava katastrofa. Slabo pripremljen solist i tehnički vrlo zahtjevna i teška partitura su doveli do pravog fijaska. Sibelius je ubrzo revidirao cijeli koncert, ali ni ta revidirana varijanta nije bila puno sretnija od prve. Prve kritike nisu bile dobre, kritičari su napisali da je koncert grozan, dosadan i taman, te pun ritmičkih i tehničkih poteškoća. Usprkos tome koncert je polako utvrđivao svoje mjesto na koncertnom repertoaru, posebice nakon što ga je 1935. godine snimio Jascha Heifetz. Danas slovi za jedan od najvećih koncerata 20. stoljeća.

Maxim Vengerov je već kao dijete pobjeđivao na međunarodnim violinskim takmičenjima, a i kasnije tokom karijere primio je brojne nagrade i priznanja. Redovno nastupa na najvažnijim svjetskim pozornicama i surađuje s najvećim glazbenicima kao što su Jevgenij Kisin, Steven Isserlis i Martha Argerich. Poučava na salcburškom Mozarteumu i Kraljevskoj akademiji za glazbu u Londonu, a vodi i samostalnu pedagošku platformu. Svira na Stradivarijevoj violini Kreutzer.

Prvi puta sam Maxima Vengerova čuo na koncertu u Budimpešti, negdje 2011. ili 2012. godine. Program je bio nevjerojatno opsežan, i sjećam se da sam se pitao tko će još uz njega svirati. Naravno, kompletan program je odsvirao Vengerov, uz svoj poznati osmjeh na licu, i meni se tada učinilo da bi on tako mogao svirati cijelu noć, kad bi baš trebalo. Opčinio me je, ne samo svojom briljantnom tehnikom nego i zaraznom pozitivnom emocijom i optimizmom.

Od samog početka, od kadence u prvom stavku, Vengerov je uspostavio kompletnu dominaciju nad djelom, orkestrom, izvedbom, tako da mi se na trenutke činilo da je dirigent bio suvišan. Možda u ovom izrečenom ima malo pretjerivanja, no ostaje činjenica da je solist s orkestrom uspostavio nevjerojatnu komunikaciju, skoro na razini osjetilnog. Djelovali su kao da sviraju zajedno decenijama, toliko su bili skladni. Vengerov je nametnuo spori tempo, čemu sam već kod njega svjedočio i na koncertu kao i na snimkama. Ne mislim da je to ni dobro ni loše, to je naprosto njegov put za izraziti svoje viđenje djela na jedan ležeran, opušten i emotivan način. U svakom slučaju njegovu svirku karakterizira još jedan primjetan i čujan element - zrelost. Danas je on stariji i životno iskusniji nego kad sam ga prvi put slušao, i to se čuje. Uopće ne trebam govoriti o njegovoj briljantnoj tehnici, to se naravno podrazumijeva za izvođača njegove klase, pa ću samo istaknuti njegov prekrasan ton, uz konstataciju da zaslugu za to prvenstveno ima on sam a tek nakon toga njegov čuveni instrument. Aplauz na kraju je bio gromoglasan i dug, izborili smo se i za dodatak koji je Vengerov spremno odsvirao, i nakon ponovnog aplauza i uz nekoliko izlazaka na poklon publici nastupila je pauza, koja nam je svima itekako trebala da smirimo dojmove.

Svoju 5. simfoniju je Sergej Prokofjev napisao u zadnjoj godini 2. svjetskog rata. Usprkos činjenici da već duže vrijeme nije napisao nijednu simfoniju, u mjesec dana je iz skica koje su nastale za vrijeme njegovog boravka na zapadu oblikovao djelo koje je on sam nazvao himnom slobodnom čovjeku, snazi, solidarnosti i čistoći njegove duše. U vremenima kad su očekivanja bila visoka, uspio je stvoriti djelo koje je i udovoljilo zahtjevima vlasti ali i nosilo izrazit osobni pečat. U tom svjetlu gledano to je ratna simfonija, koja u slijedu sporo – brzo – sporo – brzo nanizuje osjećaje sumnje, straha, patnje, ali i prave bujice nade u bolje sutra. Praizvedba se desila u trenutku velike pobjede Crvene armije na zapadnom bojištu, pa je to potkrijepilo utisak simfonije kao pjesme optimizma pri očekivanju konačnog poraza sila osovine. Premijera 5. simfonije je bila zadnja koju je dirigirao sam skladatelj. Kasnije je nažalost pao u nemilost, neka njegova djela su bila zabranjena, i ostatak života je proveo pod osudama formalizma. Umro je, a da nije dočekao ublažavanje cenzure.

U očekivanju nastavka koncerta nakon pauze, nakon dojma koji nam je ostavio Maxim Vengerov, nismo ni slutili što nam se sprema. Nakon što su se glazbenici pojavili na pozornici, nisam mogao ne primijetiti njihovu brojnost. Po svojoj staroj navici krenuo sam ih brojati, ali mi to nije uspijevalo, toliko ih je bilo. Tada sam krenuo brojati po sekcijama, i to mi je donijelo iznenađenje. Izbrojao sam 6 ( šest! ) udaraljkaša, 11 limenih puhača, 13 drvenih puhača, 8 kontrabasa, klavir, harfu, i probajte si sami zamisliti sav onaj „sitniš“ od gudača! Tako veliko orkestralno tijelo ne susreće se često. To je već samo po sebi dalo naslutiti što nas čeka. I počelo je, odmah od samog početka je bilo jasno da je Prokofjev vragu ispao iz torbe! Kakvo velebno djelo, pa to stvarno ne može napisati bilo tko. Svi smo se itekako naslušali te forme, simfonija je jedan od najčešćih i najpoznatijih glazbenih oblika, no ovako nešto nisu bili kadri napisati svi, tko god bili i kako god se zvali. Rijetko kada sam u glazbi doživio takve bujice različitih strasti, dojmova i osjećaja. Prisjetio sam se da sam ne jednom pročitao da je Sergej Prokofjev najveći kompozitor 20. stoljeća. Svakako je bilo i drugih, isto tako dobrih, no nakon ovog slušnog iskustva ne mogu drugo nego se bez zadrške prikloniti tom mišljenju. Prokofjev je stvarno najveći.

Prije i nakon pauze kao da sam slušao dva različita orkestra. Orkestar Slovenske filharmonije se je očito usvirao, što je donijelo itekako čujnu razliku. U prvom dijelu koncerta su bili dobri, čak bih rekao jako dobri, no u drugom su dijelu bili perfektni, potpuno opušteni, i ravni svim drugim najboljim svjetskim orkestrima. Zvučali su odlično, skladno i vrlo dinamično. U djelu čija izvedba ovisi samo o njima dali su valjda 110 % sebe, i vrhunskom izvedbom su nagradili i sebe i nas. Izvedba Prokofjevljeve simfonije je potpuno zasjenila sve iz prvog dijela koncerta. U ovom slučaju je šećer stvarno došao na kraju. Svakako treba odati priznanje i šefu dirigentu, Gruzijcu Kahiju Solomnišviliju, koji je svojim energičnim pristupom čvrsto vodio orkestar.

Nemam drugih riječi nego riječi pohvale, naši susjedi Slovenci imaju odličan orkestar i itekako mogu biti ponosni na njega. Želim spomenuti i publiku na koncertu, vidio sam mlade ljude u velikom broju, a mi seniori smo bili u manjini. Ne vjerujem u slučajnosti, i siguran sam da je dobar rad u kulturi zaslužan za to. Da je bar i negdje drugdje tako! Od srca im želim da ovako nastave i dalje!