Charles Mingus – The Black Saint and the Sinner Lady

 

                                

Charlesa Mingusa slušam već pedesetak godina. Prvi put sam ga čuo ranih 1970-ih u radijskoj emisiji na 2. programu Radio Zagreba, pri predstavljanju albuma: The Quintet – Jazz At Massey Hall. Odmah mi je sjeo njegov opori, šlampavi, krajnje osobni, malo pomaknuti stil sviranja koji me je odveo do bebopa, a nešto kasnije na hard bop. I tu sam i danas. U hard bopu nalazim manje-više sve što me u jazzu zanima.

Charles Mingus je bio američki kontrabasist, skladatelj i vođa orkestra. Smatra ga se jednim od najvećih glazbenika i skladatelja u povijesti jazza. Bio je veliki inovator kolektivne improvizacije. U dugačkoj karijeri surađivao je s velikanima poput Ellingtona, Parkera, Roacha, i Dolphyja, da spomenem samo neke. Rano je prihvatio bebop, i ubrzo krenuo vlastitim putem post-bopa, hard bopa i avangardnog jazza.  Pedesete godine 20. stoljeća općenito se smatraju Mingusovim  najplodnijim razdobljem. Mingus je već bio snimio desetak albuma pod svojim imenom, ali 1956. je bila prekretnica za njega, s objavom albuma Pithecanthropus Erectus, njegovog prvog većeg djela kao  skladatelja. Dio djela bila je slobodna improvizacija oslobođena strukture ili teme. The Clown, album iz istog razdoblja, bio je prvi na kojem se pojavio Dannie Richmond, koji je ostao njegov omiljeni bubnjar sve do Mingusove smrti 1979. Njih dvojica su činili jednu od najimpresivnijih ritam sekcija u jazzu. Obojica su bili vješti izvođači koji su nastojali proširiti granice svoje glazbe, a istovremeno ostati vjerni njezinim korijenima. Kada im se pridružio pijanist Jaki Byard, nazvani su svemoguća trojka. Godine 1959. Mingus i njegovi glazbenici snimili su jedan od njegovih najpoznatijih albuma, Mingus Ah Um. Čak i u godini istaknutih remek-djela, uključujući Dave Brubeckov  Time Out i Miles Davisov  Kind of Blue, ovo je bilo veliko postignuće, s klasičnim Mingusovim skladbama poput Good Bye Pork Pie Hat i verzijom bez vokala Fables of Faubus (protest protiv segregacijskog guvernera Arkansasa Orvala Faubusa). Također tijekom 1959. godine Mingus je snimio album Blues & Roots.

Godine 1963. Mingus je objavio album The Black Saint and the Sinner Lady, puno kasnije opisan kao jedno od najvećih postignuća u orkestraciji bilo kojeg skladatelja u povijesti jazza. Snimljen je 20. siječnja 1963., a objavljen u srpnju iste godine. Album se sastoji od jedne kontinuirane kompozicije, djelomično napisane kao balet te podijeljene u četiri pjesme i šest stavaka. Općenito se smatra jednim od najvećih jazz albuma svih vremena. Svirao je jedanaesteročlani orkestar sastavljen od Mingusovih ponajboljih suradnika s kojima je tada radio. Kritičari su album opisali kao mješavinu jazza i klasike, s integriranim elementima afričkog melosa kao i španjolskih tema. Zapis na omotu ploče su zajednički napisali Mingus i njegov tadašnji psihoterapeut Edmund Pollock. The Black Saint and the Sinner Lady je među najcjenjenijim jazz albumima 20. stoljeća. Jazz kritičari opisuju album kao jedno od dva Mingusova glavna remek-djela (drugo je Mingus Ah Um), i visoko je rangiran na listama najboljih albuma svih vremena. Richard Cook i Brian Morton, autori The Penguin Guide to Jazz, dodijelili su albumu Crown, najviše priznanje publikacije, uz najvišu ocjenu od četiri zvjezdice.  Steve Huey s AllMusica dodjeljuje albumu pet od pet zvjezdica uz najviše ocjene.  Album je uvršten na popis Roberta Dimeryja  1001 Albums You Must Hear Before You Die.

Album je osmišljen kao šesterodijelni balet. Kao što piše njegov psihoterapeut, to je podjednako ispitivanje Mingusove izmučene psihe kao i konceptualno djelo o ljubavi i borbi. Kreće se između toliko emocija da prkosi lakom opisivanju, čak ga nije lako asimilirati.  Ipak, ubrzo se otkriva kao remek-djelo bogate, višeslojne teksture i vrtložnih tonskih boja, opisanih slikarskom pažnjom prema detaljima. Postoji nekoliko stilskih referentnih točaka: Ellington, suvremena avangarda, flamenco, no ukupnost nije lako definirati. Mingus koristi timbralne kontraste između  prigušenih limenih puhača, tutnjave niskih tonova tube, bas trombona te bariton saksofona, i bolno lirskih  drvenih puhača. Unutar tog okvira Mingus svira promjenjive ritmove, stenjuće disonance i višestruke linije isprepletene na najsloženiji način koji je ikada itko pokušao. Mingus je ponekad bio opisivan kao fanatik, i može se reći da on zaslužuje tu reputaciju. No ne morate moći pratiti priču da biste čuli patnju, tugu, frustraciju i zatočeni bijes koji izbijaju iz glazbe. Rezultat svega je jedan od vrhunaca avangardnog jazza 60-ih i vjerojatno najbriljantniji Mingusov uradak.

Ovo nije album za svakoga. Ako tražite easy listening jazz, nemojte ga kupiti. Sigurno nećete moći čitati knjigu dok ga slušate. Traži veliku pažnju, i nije ga moguće razumjeti od prve. I kad ga slušate desetljećima, svaki put otkrivate nove slojeve, male suptilnosti koje proviruju. Emocije koje izaziva su snažne, više ne znate ni gdje ste, ni koliko je vremena prošlo. Ispod površine ove glazbe skriveno je tisuću vriskova. Kad slušate, možete čuti Mingusa kako viče. Glazba također dočarava prekrasne žene i kristalna jezera. Nježne plesačice u jesen. Najviše od svega asocira na grad kao posebnu vrstu urbanog očaja. Sama glazba je neusporediva, a kompozicija u cjelini jedna je od najambicioznijih  u cijelom jazzu. Postoje vibracije, koje se ne primjećuju ni na prvih nekoliko slušanja, a koje nježno dodaju detalje. Trzanje flamenco gitare, stenjući registri limenih instrumenata, žalosni saksofon koji plače, elegantno zavijajuće flaute i taj nestvarni klavir. Neopisivo, to je glazba koja mijenja osobu. S definicijama nije uvijek lako, taj album bi se moglo doživjeti i kao soundtrack za davno izgubljeni film noir iz 1950-ih, smješten u urbanoj sredini  prepunoj opasnosti i očaja. Ovaj album je izvan svih pravila. To je čudna, ali vrlo bliska glazba ukorijenjena u Gershwinu i Ellingtonu, a opet uz puni potencijal avangarde. Jedinstvena, emotivna, zastrašujuća i zapanjujuća, baš kao i njezin tvorac.

Postoji li ijedan jazz album sličan ovome? To se pitanje mora postaviti. The Black Saint and the Sinner Lady jedan je od onih albuma koji ne zvuči kao ništa drugo, unatoč tome što u svojim dijelovima podsjeća na velik dio povijesti jazza. Mingus je kao muzičar bio uvijek izvan onoga što su svi ostali u jazzu radili, i nikada nije bio staromodan. Black Saint and the Sinner Lady veličanstven je svijet sam po sebi. Svijet silne energije, slike koje se izmjenjuju između crno-bijele scene filma noir i živih boja, scene filmske drame i kazališne akcije, te onoliko raspoloženja i osjećaja koliko i različitih zvukova na ovom albumu, a ima ih mnogo. Jedanaesteročlani orkestar daje boju Ellingtonovog orkestra 40-ih, romancu zlatnog doba Hollywooda, osjećaj filma noir, nalete tople senzualne glazbe, ushićene španjolske gitare, pa čak i natruhe tropskog melosa. Zvukom povremeno podsjeti i na Gila Evansa i na Carlu Bley. Album se stalno kreće između različitih zvukova, tempa, raspoloženja i boja. Rezultat je zanosno djelo epske veličanstvenosti. Osjeća se kao odraz života i putovanje u nepoznato.

A Mingus? Već ga dugo nema, no ipak je dočekao. Kasno, no ne prekasno, prepoznat je kao jedan od najvećih jazz skladatelja svih vremena i danas ga se svrstava uz bok Ellingtona. Kad se dublje uđe u Mingusov opus, u jednom trenutku se dođe do spoznaje da je Mingusova glazba svu ostalu glazbu učinila nevažnom. Jedno je sigurno, u svijetu banalnosti njegova glazba će teško zadobiti veću popularnost. No u avangardi je to uvijek tako, neshvaćenost je dio paketa. Mislim da mu je najveće priznanje to što je ostao aktualan i svjež kao nekada, i izvodi ga se više nego ikada prije.