Kamo je nestala glazba

 

                                                          

Sve bilo je muzika, pjevao je Arsen Dedić jako davnih dana. Hi-fi, kao svjetski trend pokrenut prije mnogo desetljeća, u svojim je osnovnim postavkama imao riječ glazba, i to ne reda radi nego kao osnovnu ideju, pa i razlog svog postojanja. Visokovjerna reprodukcija u kućnim uvjetima nikako ne bi imala smisla bez glazbe, jer bi se opravdano trebalo zapitati čemu uopće težiti kad osnovna ideja ne bi bilo slušanje glazbe, i to na najbolji mogući način. I bilo je tako, audiofili su nicali kao gljive nakon kiše, i među njima (nama) je bilo vrsnih glazbenih znalaca. U ta divna, može se reći čak i romantična vremena glazba nas je povezivala, družili smo se, posjećivali, dijelili informacije o svemu, bilo da je riječ o glazbi ili o unapređenju naših audiosistema. Razloga za to ima mnogo, a najvažniji među njima je činjenica da glazba nije bila tako dostupna, ono što smo mogli slušati je uglavnom dolazilo s radija, a ponuda ploča je svakako bila skromna i neažurna. Sjećam se da su i informacije dolazile na kapaljku. O novostima iz glazbenog svijeta sam dolazio preko časopisa New Musical Express, koji se mogao kupiti na kiosku ispred Gradske kavane, na tadašnjem Trgu Republike. Naravno, tu je bio i Radio Luxembourg, na srednjem valu, uz čujnost zavisnu od meteoroloških uvjeta, uglavnom noću. Ploče su isto tako bile priča za sebe, ako govorimo o novim izdanjima. Tko je god od nas audiofila išao u Trst, bio je od kolega zamoljen da kupi tu i tu ploču od tog i tog izvođača. Koliko god to neshvatljivo danas zvuči, nije bilo lako doći do glazbe. Znao sam sjesti u svog Fićeka i otići u taj Trst kupiti si ploču, a kad sam već tamo, ajde, kupit ću i traperice. Mlađi vjerojatno ni ne znaju o čemu ja to zborim. U svijetu izobilja teško je razumjeti da nije uvijek bilo tako.

Kako je vrijeme odmicalo počele su se uočavati anomalije. Hi-fi je počeo živjeti svoj vlastiti život, krenuvši u vrli novi svijet na nekoliko paralelnih kolosijeka. Ego pojedinca je i tu došao na svoje, našavši još jedno područje za svoju nekontroliranu ekspanziju. Postalo je najvažnije što se ima i koliko se to platilo. Ljudi su se kako tako i dalje posjećivali, no ovaj put da bi se divili nečijem odabiru, možda i platežnoj moći, a glazba se spominjala sve manje i sve rjeđe. Takav hi-fi je definitivno poligon ili igralište za dobro stojeće moćnike, koji u jednom trenutku uđu u to, zadrže se nekoliko godina, a tada izgube interes i odu u nešto drugo, kupe jahtu ili Harley Davidson, ili nešto slično. Ma u redu, ne bih ja trebao nikome govoriti kako da troši svoj novac, no mi odnekadašnji audiofili smo u sve to uložili previše entuzijazma i ljubavi i truda, da bi baš ravnodušno gledali kako netko za svoj prvi gramofon u životu kupi Kuzma XL, i još si zamišlja da svima drugima može soliti pamet. Hi-fi kao disciplina se uči godinama i desetljećima, i ne mogu se preskakati vremenske zone.

S obzirom da je hi-fi i veliki biznis, počelo se sve više i više ulagati u reklamu i marketing. Kako kod nas, tako i u bližim i daljim zemljama učestalo su nicali hi-fi sajmovi, pojavljivali su se tematski časopisi, kao i prezentacije raznih uglavnom distributerskih firmi. Isprva je to bilo dobro dočekano i jako dobro posjećeno. No kao i svaki model koji je zasnovan isključivo na interesima došao je do svog zenita, zasićenja i u konačnici do pada interesa. Glazbu rijetko tko uopće spominje, kao da je poput nečeg neželjenog i kužnog izbačena iz te jednadžbe. Onaj početni entuzijazam sa samog početka svog postojanja izgleda da je nepovratno nestao, blago u Gospodinu preminuo, i ne mogu odoliti a da ne spomenem da su zadnje čavle u hi-fi lijes zabili upravo nesavjesni trgovci vođeni isključivo profitom, a hi-fi im je nažalost bio samo područje djelovanja. Posljedice su vidljive posvuda, sajmovi su se itekako prorijedili, posjećenost se svela na čistu simboliku, hi-fi časopisa više nema, a na nekad značajnu manifestaciju na istoku lijepe naše, ako se uopće ide, razlog je više besplatni grah nego hi-fi. Glazba nikome nije ni u primisli.

Postoje i hi-fi forumi, no već površan uvid čovjeka rastužuje. Ne treba gubiti iz vida činjenicu da forumi okupljaju velik broj članova, no glavnu riječ ipak vodi manjina dovoljno glasna da se nametne ostatku općinstva. Nevjerojatna je spremnost da se seciraju razni tehnički aspekti raznih audiouređaja, i da se o tome diskutira do beskraja na način koji je često na rubu konflikta, uz rječnik koji površnog znalca čak može držati pod dojmom da dotični znaju o čemu pričaju. Naravno da se glazba ne spominje, i teško se može naći nečiji opis bilo zvuka nekog uređaja, bilo glazbenog djela kao takvog.  Pitam se čemu sve to, zar smo se toliko zanijeli svim negativnostima modernog doba, od komunikacije u kojoj smo u sigurnosti anonimnosti pa možemo bez straha izreći bilo što, do potpunog odsustva želje za biti boljim i vrjednijim članovima zajednice. Sačuvaj nas Bože od svih zala, čak sam i ja nevjernik počeo zazivati Božje ime.

Priznajem da mi je teško gledati degradaciju vrijednosti koje su u društvu nekad imale svoje značenje. Glazba, pogotovo zabavna, se pretvorila u nekakvu hirovitu prezentaciju trenutnih poriva i motiva, iznesenih na krajnje ekstravagantan način uz jasno uočljivu želju za brzim profitom ili slavom, što će opet donijeti profit. U stvari glazbe ni nema, dovoljno je pogledati natjecanje za Eurosong da bi se odmah vidjelo da je bitan vizualni dojam, koji ne da graniči nego često i prelazi granicu dobrog ukusa. Nekidan sam gledao video snimku koncerta Charles Mingus kvinteta iz ranih 1960-ih, izvodili su ono što se zove prvoklasni avangardni jazz, no oni sami su bili pravi primjer kulturnog i pristojnog ponašanja na pozornici, ljudi u odjelima i s kravatom. Danas je obrnuto, avangardno je ponašanje, a glazba je nevrijedna spomena. Kako bilo da bilo, nije to sve bez svog uzroka i razloga. Degradaciju svih vrijednosti nije teško zamijetiti ako se želi gledati vlastitim očima. Čini se da je glazbena kultura niža nego ikad prije, što se sigurno može i treba povezati s padom opće kulture. Ne može se biti kulturan samo u jednom segmentu, a u drugom ne. Dovoljno je sudjelovati u prometu i vidjeti na kom je stupnju vozačka kultura, da bi se pronašao dokaz u prilog ranijoj tvrdnji. Možda najviše rastužuje posjet Koncertnoj dvorani Lisinski, prije svega to je mjesto na kojem se stvarno osjećam mlad, jer su svi drugi uglavnom stariji od mene, pa se opravdano moram zapitati gdje su mladi. A druga stvar je, tamo nažalost ne viđam audiofile (na njihovu sramotu)  jer ih tamo nema, no viđam puno planinara, koji itekako pokazuju da i imaju i žive svoj visoki vrijednosni sustav.